Kruno Pekas, hrvatski vrtlar, aktivist, florist i krajobrazni dizajner, u javnosti poznatiji kao ‘vrtlar Kruno‘ sve je poznatiji po svojim angažmanima po pitanju zaštite prirode i okoliša diljem Hrvatske. Porazgovarali smo s njim kako bismo saznali nešto više o orezivanju i očuvanju stabala, bioraznolikosti u gradovima i o našem mogućem utjecaju na zaštitu urbanog zelenila.
U posljednje ste vrijeme vrlo aktivni po pitanju zagovaranja suvremenog održavanja urbanog zelenila. Kako navodite na svom FB profilu u mnogim objavama, loša praksa “tree toppinga” odnosno ovršavanja stabala sveprisutna je diljem Hrvatske, pa tako i u Zadru. Možete li pojasniti čitateljima o čemu je točno riječ, kako prepoznati ovršavanje i zašto je ono štetno?
Ovršavanje ili tree-topping je metoda koja se koristi samo u iznimnim situacijama i svakako nije standardna metoda orezivanja krošnje stabala. To je metoda orezivanja pri kojoj se grane ili vrhovi stabala režu do određene visine, često radikalno, kako bi se kontrolirao njihov rast, oblik ili veličina. Kod nas se nekako uvriježilo to kao standardna rezidba što je loše. Arboristi svugdje u Europi tvrde da je ovršavanje izuzetno štetno za stabla. Bez obzira što ona ponovno puste nove grane, ono narušava vitalitet i zdravlje stabala i uništavaju se ekološke vrijednosti koje stabla imaju tijekom vegetacije kako za čovjeka tako i za okoliš i životinje obzirom da su krošnje važna staništa ptica i njihova cvatnja je korisna lokalnim oprašivačima.
Kako znamo onda da li je neko stablo dobro orezano? Vrlo jednostavno, na stablu nakon rezidbe ne bismo smjeli uopće primijetiti da je bilo orezivano. Po tome znate da je stablo dobro orezeno.
Ja se sjećam da smo još u školi učili da općenito stabla zapravo nema potrebe orezivati. Obzirom da se nalaze u ograničenim urbanim uvjetima potrebna je adekvatnija njega i prilagodba takvim uvjetima. U biti prikraćujemo grane kako ne bi smetale preglednosti prometa ili gradskoj rasvjeti, režemo suhe i bolesne grane i eventualno malo kozmetički samo prikraćujemo krošnju zbog ravnoteže krošnje i estetike.
A ono što je posebno štetno, je ovršavati stabla u vrijeme vegetacije, kada je vrijeme gnježđenja ptica i kada stabla cvatu. S druge strane, stablima ukloniti kompletnu krošnju u vrijeme vegetacije je čisto izgladnjivanje stabala. Jer putem lišća i fotosinteze si stvaraju hranu tijekom godine da bi imali dovoljno energije nakon zimskog mirovanja ponovno prolistati. Drastičnim uklanjanjem krošnje oslabljujemo stabla, njihov vitalitet i tako ona postaju podložna bolestima čime im smanjujemo životni vijek.
Ovakva štetna i neodrživa praksa orezivanja stabala često nije preporučena od strane struke, već naprotiv – kako je moguće da se toliko raširila i da ju provode jedinice lokalnih samouprava diljem zemlje?
To je baš čudan fenomen. Nije to samo kod nas, i u drugim europskim gradovima je to bio slučaj. Sada je sve rjeđe. Doista ne znam, meni to izgleda kao da se snažnijom rezidbom želi postići cilj da se onda sljedećih nekoliko godina više ne mora orezivati. To je loše. Svako stablo dosegne jedu svoju maksimalnu visinu i obujam krošnje. I stoga treba dobro planirati i paziti koju vrstu stabala sadimo i gdje.
U neki skućeni prostor ne možete posaditi recimo platanu koja razvija impozantnu ogromnu krošnju jer ćete ju biti primorani uvijek prikraćivati, a to je za stablo dugoročno loše. Zato nam stabla i izgledaju u gradovima loše i bolesno. Zato treba saditi vrste koje mogu u ograničenim urbanim uvjetima razviti svoju prirodnu krošnju pa neće biti potrebe za konstantnim uklanjanjem grana.
Prekomjerna izgradnja i rapidni gubitak zelenih površina aktualna je tema u našem gradu. Zašto je važno prioritizirati očuvanje prirodnih staništa u gradovima?
Pogledajte malo kako iz zraka izgleda Barcelona. Sve sam beton. Nijednog stabla. Sad su se tek sjetili da je u gradu prevruće i da moraju nešto smisliti da malo rashlade grad. Da se nama za nekoliko godina ne bi dogodilo isto, moramo o zelenim površinama već sada razmišljati. Pogledajte Berlin, jedan je od najzelenijih gradova Europe. Grad je stanište mnogim divljim životinjama i moramo im omogućiti da koegzistiraju s nama i naučiti se na suživot s njima. Mi zaboravljamo da smo dio prirode i ovisni smo o tom lančanom ekosustavu.
Renaturalizacija gradova je nešto čime ćemo se morati pozabaviti u narednom periodu. Zapravo stvar je i više nego hitna. Lijepo je imati uredne, pokošene parkove, ali osim njih moramo u gradu etablirati male gradske divljine. To su površine u koje ne treba puno zadirati i ne treba ih „čistiti“ od vegetacije i granja. Ako je riječ o većoj površini od nekoliko stotina četvornih metara onda se mogu napravi staze od letvi koje su podignute od tla kao jedan oblik šetnice. Ne mora svaki dio zelene površine ili šumarka biti pristupačan građanima. Tu se priroda malo vraća k sebi.
Također prilikom investicija i gradnje treba uvesti GUP-om ili na sličan način uvjet da se kod svake gradnje ostavlja minimalni dio zelene površine. Posebno moramo obvezati investitore da kod gradnje parkirališta moraju takvo parkiralište ozeleniti i da parkirališne površine treba opločiti na način da je površina za oborine vodopropusna kako bi okolna vegetacija imala o toga koristi, umjesto da svu tu vrijednu oborinsku vodu guta kanalizacija.
I posljednje, ali ne i manje važno, kako biste najjednostavnije pojasnili zašto je važno očuvanje postojećeg zrelog urbanog zelenila i zašto novozasađena mlada stabla teško mogu zamijeniti već razvijene ekosustave koje čine stara stabla s razvijenim krošnjama?
Stara stabla imaju enormnu ekološku vrijednost kako za građane tako i za ostale organizme u našem ekosustavu ali i za opću gradsku mikroklimu koja je važna za život u gradu. Jednom, odraslom stablu trebaju godine i godine da bi sada davao sve te ekološke dobrobiti. Kod starih stabala tu je ogromna krošnja od više desetaka kubičnih metara dok novo mlado stablo ima tek jedan kubični metar krošnje. Naravno da mala krošnja ne može stvoriti takav efekt kao velika. Te krošnje transpiracijom gube vlagu iz lišća što nam daje ugodnu klimu i hladi zrak ljeti. Stabla filtiraju zrak, stvaraju kisik i naprostor su dio urbanog krajolika kojem daju estetske i ambijentalne vrijednosti. I na kraju stabla su staništa mnogim organizmima važnima gradskog ekosustavu. Jeste li znali da se procjenjuje da na jednom odraslom velikom stablu živi od oko 200-300 različitih vrsta raznih organizama poput, kukaca, gljiva, ptica, bakterija i slično. I stoga, stara stabla u gradovima treba gledati s respektom i zaštititi ih od nekontrolirane sječe. I to na svim javnim ali i privatnim površinama jer su i u privatnim vrtovima stari gorostasi važan dio ukupnog gradskog ekosustava. Snimio sam neki dan jednu ulici u Zagrebu. Sva je ulica zelena od stabala, a nijedno se ne nalazi na javnoj površini. A vlasnike na čijim površinama se nalaze ništa ne obvezuje na njihovo čuvanje. Stabla u gradovima se mogu zaštititi jednim posebnim gradskim aktom koji se zove Odluka o zaštiti stabala.
