Ovih se dana u našem gradu po tko zna koji put povuklo pitanje zelenila, tj. smanjivanja istoga, a ovaj put se oglasio i jedan cjenjeni liječnik tj. dr. Karlo. Uvijek sam ga cijenio kao stručnjaka – kirurga, a sada ga još više cijenim kao čovjeka koji ima hrabrosti istupiti i reći ono što jedan dio Zadrana misli (ne smijem reći „većina Zadrana“ jer se s činjenicama moramo pomiriti), a misli da zelenilo nestaje proporcionalno nestankom urbane komponente.
Prvo i prvo, tko sam ja da sa svojom jadnom školom pišem o zelenilu u Zadru? E pa da se odmah zna, ja sam direktni potomak čovjeka koji je prije više od stotinu godina uređivao parkove i sadio stabla koja i danas pružaju hlad npr. u parku Kraljice Jelene i koji je kao član „Društva za uljepšavanje grada“ posadio silna stabla, ali mu ime nećete naći na službenim stranicama „Nasada“ koji su se tako pridružili tendenciji ignoriranja njegovog lika i djela i, što je još gore, pripisivanja njegovih zasluga drugim, kasnijim osobama. Namjerno ne spominjem njegovo ime, jer oni koji nešto znaju, znaju tko je on, a ove druge ionako nije briga ni za prošlost ni za budućnost grada.

Ali, vratimo se mi dr. Karlu koji je skrenuo pažnju na namjeru rezanja prekrasnih pinija koje se nadvijaju nad jednom uistinu lijepom kućom u kojoj žive časne sestre. Ta je kuća zadnjih godina okružena novogradnjama pa se više i ne vidi sa ceste, a zbilja je lijepa, pogotovo s tim stablima pa mi nije jasno zašto bi se ta ljepota narušila. Ali dobro, kako kažu neki komentatori, to je privatno vlasništvo. Onda se sjetim da je i moja vila u Korčuli privatno vlasništvo i da sam prošle godine mijenjao krov i da me koštalo živaca i vremena (i novaca, i novaca…) dok sam uopće dobio dozvolu. Te mora biti kupa kanalica, te mora biti takve boje, te oluci moraju biti bakreni, etc. etc., a ja sam sve to šutke platio jer je to u općem interesu i za ljepotu naše domovine. Toliko o privatnom vlasništvu, općem interesu, domoljublju i estetici grada.
A sada je vrijeme za muziku. Prvo svjetski megacar Rambo Amadeus koji pjeva sljedeće stihove – „Da se mene pita ja bi posjeko sve šume / i za ukras postavio od traktora gume. Kiselinom ja bi zemlju navodnjav’o / a djecu bi svaki dan rentgenom slikav’o. Beton, beton nama treba / jer iz trave opasno nas ljuta zmija vreba“.
Ali, nama ne treba Rambo da nam probudi savjest, jer Zadar još ima umjetnika koji vole svoj grad, a jedan od njih je i Emil Šprljan koji je snimio i pjesmu koja se zove, logično, „Posijecimo stabla“ jer su stabla kriva za sve, a pogotovo kada mogu nekoga podsjetiti na rodni kraj kojeg se sada izgleda srame. Dakle, tu sve piše.
Ne smijemo ni zaboraviti konceptualnog umjetnika Roberta Vodanovića Čopora koji je prije par godina izvršio umjetnički čin oplakivanja stabala srušenih na putu Vrulja ali je mala korist bila od toga, osim podsjećanja na onu staru biblijsku „Margaritas ante porcos“ (Evanđelje po Mateju 7,6).
A sada ozbiljno. Činjenica je kako se ljude koji žele da nam grad izgleda normalno gleda kao na nekakve čudake, osobenjake, a pogotovo je zanimljivo kada ih se naziva komunjarama i Soroševim plaćenicima. Kakve to ima veze, nikako mi nije jasno, ali dobro. Vratimo se gradu. Živim u njemu od početka i jedan od najtužnijih osjećaja (osim bombardiranja) mi je bio kada su posjekli platane na Relji. Takvu devastaciju javnog prostora treba staviti u udžbenike o urbicidu, jer su odjednom na vidjelo izašle prilično nelijepe talijanske zgrade, a da i ne govorimo o paklenoj vrućini koja ljeti vlada, a sve to da bi netko pametan stavio glatke ploče po kojima se stariji građani skližu i po najmanjoj vlazi.
Treba jednom ljeti proći kroz Nazorov park da bi se osjetila ta svježina, taj zrak, ali koga briga kada klimu imaš i doma, a vani se ionako voziš autom. Sjećam se kada sam kupio mali stanić u ulici N. Tesle. Napravljene su tri zgrade i onda je kupcima rečeno da je u planu i dječje igralište, mali park i sl. Lijepo su nas prešli. Napravili su još desetak duplo većih zgrada, a ne samo da nisu zasadili ni jedno stablo već su posjekli i onih par koja su tamo zatekli. Zanimljiva je ta mržnja prema zelenom…
U mome dvorištu „kraj Arsenala“ bila je mala oaza zelenila. Ukupno devet stabala. Sada su ostala četiri. Rezalo ih se malo po malo, kao bolesni su, a poslije se više nisu ni trudili opravdavati se. Pa onda one dvije platane kraj „Omladinskog“ koje je samo reakcija javnosti spasila. Dobro, na njihovo mjesto mogu doći još dva stola od kafića pa je to opravdano (sic!), ali zašto režu ove druge? A ako već režu, zašto ne zasade nova stabla? A ako slučajno i zasade, zašto to ne naprave tako da se te biljke i razviju? Možda je u pitanju činjenica da su još postojeća stabla relikt nekog prošlog vremena pa ih treba soriti, ali onda srušimo i kulturne spomenike i sve što je dobacilo iz prošlosti.
I uzalud je iznositi znanstvene činjenice o važnosti zelenila, o eko sistemu, pogotovo u gradu, kada neki ljudi to jednostavno ne žele razumjeti (a možda jadni i nisu u stanju percipirati) i u svemu vide neprijatelja. Čemu tolika mržnja?
Ipak, da ne bude sve tako crno pobrinuo se novi gradonačelnik koji je promptno reagirao na mogući skandal sa platanama i spasio ih, što je znak da bi još moglo biti nade za ovaj nesretni grad. Mogu se sada neki i ljutiti, ali planinu će pomjeriti samo onaj koji je u početku kamenje micao. Možda je ovo patetično, ali je i istinito.
















