U subotu, 17. 5. 2025., grupa od 60 mladih – uglavnom studenata zadarskog sveučilišta i radničke mladeži – odazvala se na poziv Studentskog kapelana don Ivana Šibalića i krenula na hodočašće na Srednji Velebit.
Zajedno smo sudjelovali u pobožnosti Puta svjetla, koja se, poput križnog puta, sastoji od 14 postaja i razmatranja uz molitvu, ali ovdje naglasak nije na muci, nego na radosti Kristova uskrsnuća i događajima sve do Duhova. Prigodne tekstove za razmatranje pripremio je biskup Ivan Šaško, uz riječi iz Svetog Pisma.
Naše putovanje počelo je iz Zadra u ranu zoru, a prva postaja bila je prelazak preko impresivnih Dabarskih kukova. Četvrta postaja bila je u Crnom Dabru, nekadašnjem naselju, a uskoro smo stigli do planinarskog doma na Ravnom dabru, gdje nas je dočekao gostoljubivi domar Mile u nekadašnjoj seoskoj školi.
Tijekom hodnje uživali smo u pogledu na brojne velebitske kukove – Rujčin kuk, Agin kuk, Bačić kuk, kuk Čelina, Vranji kuk, Kizu, Grabar… Najzahtjevniji uspon bio je na Visibabu (1160 m), jedan od najljepših vidikovaca tog dijela Velebita, gdje smo molili sedmu postaju. Ostatak puta bio je lakši, a hodali smo povijesnim i planinarskim stazama: Terezijanom, Premužićevom, Via Adriaticom, Via Dinaricom, Croatia long distance trailom i putem Velebno.
Vrhunac dana bila je sveta misa na Debeloj kosi (974 m), s koje se pruža nevjerojatan pogled na Dabarske kukove, Oštarijsko polje, dio Kvarnera i veći dio zadarskog arhipelaga. Nakon mise nas je iznenadio rijedak prizor – pogled na vrhove Italije, što se događa samo nakon snažne bure!
Dan smo završili kod odmorišta ispod Kubusa, gdje nas je čekao zasluženi grah s kobasicama. Posebna zahvala ide kuhinji Caritasa Zadarske nadbiskupije na nesebičnoj pomoći! Povratak u Zadar bio je ispunjen pjesmom, smijehom – ali i snom umornih hodočasnika. Hvala našem medicinaru Tonćiju na brizi i magneziju!
Zahvalni na svakom susretu, pogledu, koraku i molitvi – vratili smo se doma bogatiji za jedno neponovljivo iskustvo.
Propovijed don Ivana Šibalića
Pretpostavljam da neki od vas možda i prvi put u životu slavite Svetu Misu na otvorenom. Pitali smo za dozvolu biskupa Marka Medu, jer se nalazimo u jednoj drugoj biskupiji, više nismo u Zadarskoj biskupiji, i on je dao dozvolu da ovdje na njegovom području slavimo misu na otvorenom. Danas smo hodočasnici, putnici i sudionici pobožnosti Puta svjetla.
U ovoj kratkoj propovijedi volim vam reći par stvari koje su lake za razumjeti, ali čovjek ih isto tako nevjerojatno lako zaboravi. U Svetom Pismu, Riječi Božjoj, piše: ‘Istina oslobađa.’ Upravo vam to želim – prenijeti nekoliko Evanđeoskih istina, koje vas mogu osloboditi. To su istine koje vi već znate, a svejedno se tako lako dogodi da ih pod pritiskom dnevnih obaveza zaboravite.
Prva, velika istina je da je sve što vidimo oko nas, ovu prekrasnu prirodu, Bog stvorio — i da je sve to lijepo. Pogledajte oko sebe, ove vrhove planina, ovo more, otoke, biljke, pa ovo je prekrasno. Prekrasno. Čovjeku ne može ne biti lijepo kad se nađe na ovakvom mjestu. I to ostavlja dojam na nas. Ako je čovjek normalan, zdrav, kad se nađe u nečemu što je Bog stvorio za njega, to ostavlja pozitivan dojam na njega. Pogledate oko sebe, i vidite da je sve stvoreno lijepo, čudesno, da je nevjerojatno kako to sve skupa zajedno funkcionira, nadopunjuje se i jedno drugo uzdržava. Ako maknete jednu životinju, odmah drugih pet nestaje, zato što trebaju jedna drugoj. Isto tako i bilje. Koliko je to sve povezano, koliko je to sve zajedno. Čini se nemoguće je da je sve to slučajno. Sve je moguće, ali da je ovo slučajno, to bi bilo nevjerojatno. To je prva istina. Stvorenje Božje je lijepo. Sveto Pismo itekako govori o ljepoti stvorenoga. Imate cijeli jedan psalam, dugački, koji govori o svemu što je stvoreno. I za sve što je stvoreno stalno ponavlja: ‘Veličaj Gospodina, slavi Gospodina sve što je stvoreno.’ I redom nabraja — i ptice, i životinje, i brda, i sunce, i more. I stalno zaziva: ‘Veličajte sve što je stvoreno, veličajte Gospodina.’ To je prva velika istina: prekrasno je ovo što nas okružuje.
Druga velika istina, koju isto tako jako dobro znate, jest da je ovo što vidimo zavodljivo. Kada je nešto lijepo, to lako zavede čovjeka. Zaljubimo se u lijepo stvorenje. I u što se onda čovjek pretvori? U onoga koji želi posjedovati. Ovo je lijepo, ja to želim imati. I to ćete opet naći u Svetom Pismu. Sjetite se Isusa. Kad ga đavao kuša, povede ga na visoko mjesto, neka visoravan u Izraelu, visoravan s koje se pruža pogleda sličan ovome što mi gledamo — ogromnu ljepotu svega stvorenja. I sjetite se što mu đavao govori. Kad ga je digao na tu uzvisinu, kaže mu: ‘Pokloni mi se i dat ću ti sve ovo.’ To je ta želja – imati nešto, posjedovati… Normalno je da čovjek želi imati nešto opipljivo, materijalno, recimo psa — vidjeli ste ovog psa koji nas je pratio tijekom svih 20 kilometara pobožnosti Puta svjetla, i pomalo nam omilio. Ali, nažalost, ljudi znaju doći do toga da ne žele više imati samo komad zemlje ili mora, nego žele imati osobu. Žele posjedovati osobu. Znači, ne žele biti u braku s mužem ili ženom, nego žele posjedovati svoga muža ili ženu. Ne žele dobiti na dar djecu, nego žele posjedovati djecu. Katastrofa je kada se tako nešto dogodi. A dogodi se. Zato što si se zaljubio u nešto, zato što ti je lijepo, zato što je veliko, onda želiš to imati. To je razlog zašto muškarci žele imati ženu, posjedovati je na krivi način, žene žele posjedovati muža, roditelji žele posjedovati svoju djecu. To je razlog. Vide ljepotu stvorenja Božjega, zaljube se u ljepotu stvorenja, i dozvole si da ih ta ljepota zaslijepi, zavede i na koncu zarobi. Evo, pogledajte oko sebe, tko ne bi volio imati ovako nešto? A đavao onda kaže: želiš imati? Pokloni mi se, sve ćeš dobiti. To druga velika istina: ljepota stvorenja je zavodljiva. Ima ljudi koji robuju ljepoti stvorenja Božjega.
A prava istina je — zašto je Bog to stvarno stvorio? Bog je to stvarno stvorio da služi čovjeku. I to je treća velika istina koju isto tako dobro znate jer ste svi išli na vjeronauk. Razlog zašto sve postoji, zašto je Bog to stvarao? Pogledajte oko sebe. Vidite lijepe, nevjerojatno lijepe stvari. I u tom trenutku ljudi znaju reći: ‘Ovo je lijepo’, a sebi znaju reći: ‘A ja sam ružan.’ A upravo je suprotno. To je treća velika istina: sve je stvoreno zato da bi služilo čovjeku. Koliko god vidite da je ovo veliko, silno, nevjerojatno komplicirano, lijepo — u svemu tome mi ovdje smo najljepši. Mi ovdje koji se u ovom trenutku nalazimo pred svojim Bogom i Njemu zahvaljujemo i klanjamo. On nas voli daleko više nego sve ovo što vidimo oko sebe. I to vam opet piše u Svetom Pismu. Kaže: ‘Vrijedniji ste od mnogo vrabaca.’ Isus Krist je za nas podnio muku i umro, a ne za vrabce. Bog je postao čovjekom, a nije postao vrabac. Bog je nas naučio da njegovog Oca zovemo i svojim Ocem, a vrabci to nikada neće znati izreći – koliko god lijepi i simpatični bili. Riječ Božja, kada govori o stvaranju, reći će da smo stvoreni kao vrhunac stvaranja i da je sve što je stvoreno stvoreno zato da bi služilo čovjeku. Sve je Bog čovjeku podložio, neka se koristi time. Ne da služi stvorenome, nego da stvoreno služi čovjeku.
Dragi moji, pazite da u životu ne dođete do toga da postanete robovi onoga što je stvoreno za vas. Da ne robujete ničemu. Da se ne poklonite đavlu da biste naizgled zadobili komadić ovoga svijeta i na kratko ga posjedovali, koliko god on bio lijep i zavodljiv. Na 40, 50, 60 godina posjeduješ neki komadić zemlje, neku kuću, komad mora, neku životinju — nešto posjeduješ kratko, kratko vrijeme. A u stvari nikada to nisi stvarno posjedovao, samo si umišljaš da posjeduješ, jer đavao ti u pravom smislu riječi ne može dati ništa. Pazite da vam se to ne dogodi. Kad govorite vjerske istine, često ponovite veliku istinu koju Sveto Pismo o nama kaže — da smo mi za Boga vrijedniji od svega drugog stvorenja. Na Njegovu smo sliku stvoreni. Ništa drugo nije na Njegovu sliku, samo mi. Tu se krije naša veličina.
Kad pogledaš neku ljepotu, nešto što ti se čini silno važno, potrebno i zavodljivo, nemoj se pokloniti da bi mogao pred ljudima ovoga svijeta reći: ‘Ovo će sad meni pripadati.’ Reci: ‘Ja vrijedim neizmjerno više od toga. Neću se nikome pokloniti da bih nešto imao.’
Budite u svom životu hrabri. Ove istine ste sigurno znali i prije. Nisam vam ništa novo rekao. Ali, lako se zaboravi ove istine u svagdanjem životu. Zato sam vam ih dozvao u pamet. Zaboravimo ih prebrzo, a svijet tako lako zavede čovjeka i odvede ga na krivi put. Nemojte nikada zaboraviti da je sva ova ljepota koju vidite manje vrijedna od vas. Ona je stvorena da vam služi, a ne da vi njoj služite. Nemojte nikada zaboraviti da ste toliko vrijedni da je Sin Božji prolio svoju krv za vas. Nemojte nikada zaboraviti da usred sve ove ljepote, jedino mi „sinovi čovječji“ možemo i pozvani smo Boga zvati svojim Ocem.
