Rezultati iskapanja velikog eneolitičkog naselja s brončanodobnim i srednjovjekovnim nalazima na lokalitetu Zdenci-Tomašanci kod Đakova, provedenih u okviru zaštitnih istraživanja na trasi autoceste Osijek-Đakovo 20007. godine, predstavljeni su u novoj značajnog knjizi zadarskog arheologa, dugogodišnjeg profesora i voditelja poslijediplomskog studija Arheologija istočnog Jadrana, professora emeritusa Brunislava Marijanovića: „Zdenci-Tomašanci: prapovijesno naselje kod Đakova“.
Na površini od oko 20 tisuća metara četvornih istraženo je preko 90 jamskih objekata koji najvećim dijelom pripadaju Retz-Gajary kulturi i s njom asociranom lasinjskom kulturom. Takvo veliko istraživanje ne bi bilo moguće da nije bilo prolaska autoceste i s njom obveze da se financiraju istražni arheološki radovi. Zaštitna istraživanja, istaknula je na predstavljanju knjige u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru jedna od recenzentica prof. dr. sc. Tihomila Težak-Gregl, arheolozi u načelu ne vole jer “robuju” rokovima i i vremenskim prilikama, ali s druge strane imaju mogućnost istraživanja velikog prostora i sagledavanja cjelovitije slike neke kulture koja je na njemu boravila.
– Istraživanja su očigledno ušla u jedan periferni dio naselja u kojem nije bilo izrazitih stambenih objekata, već niz grupiranih, različitih jamskih objekata. Pronađena je keramika lasinjske kulture iz doba eneolitika, ne osobito bogata, pa se profesor Marijanović više pozabavio naseobinskim pokazateljima i organizacijom naselja. Nikada nećemo doći do konačnih zaključaka za što su svi objekti služili, budući da je od 91 istraženog samo osam njih imalo stambenu namjenu. Imamo ipak neke specifične nalaze poput cijelog kostura goveda, zbog čega autor zaključuje kako se u dijelu njih radi o kultnim objektima u kojima su se izvodile neke ritualne radnje, rekla je Težak-Gregl.
Lasinjska kultura bila je rasprostranjena u 4. tisućljeću prije Krista na području današnje kontinentalne Hrvatske i okolnih prostora susjednih država. Nastala je na temeljima kasnih neolitičkih kultura, a u većini naselja otkrivene su uglavnom zemunice i poluzemunice, kakve su istražene i na ovom lokalitetu. Tijekom istraživanja pronađeni su fragmenti keramičkih posuda, mikrolitički i kameni materijal, opsidijanski nožići, kućni lijep, veliki keramički utezi, kao i uzorci ugljeniziranog drva, koji su naveli prof. Marijanovića na tumačenje svrhe njihovog postojanja i načina na koji su pripadnici ove kulture živjeli na tom prostoru.
– Između najvećih objekata koji su morali imati stambeni karakter pronađena je gomila manjih jamskih objekata, relativno pravilnih kružnih oblika. Prvi je zaključak da svakom stambenom objektu pripada jedan broj manjih, koncentriranih oko njih, ali pitanje je čemu su služili. Nećemo nikada biti u prilici spoznati sustav razmišljanja, model po kojem su stanovnici organizirali svoj život i aktivnosti koje su ih vodile u međusobnom povezivanju pojedinih struktura, ali možemo isključiti da se radilo o odlagalištima otpada, neiskorištenih dijelova životinja, jer to nitko ne bi držao i kasnije palio pred svojim pragom.
Male plitke jame s tragovima goveda vidim kao peći u kojima se termički obrađivala hrana, što imamo i u suvremenom kulinarstvu i nije njegova izmišljotina. U njima se, barem na kraće vrijeme, može i konzervirati hrana. U dubljim objektima vidljivi su tragovi pečenja zemlje kako bi se zapeklo dno. Njih vidim kao svojevrsne kontejnere za čuvanje jedne vrste namirnica. Žito koje bi se poželo nije se moglo odmah sve konzumirati – jedan dio trebalo je ostaviti za kasnije, a drugi za iduću sjetvu. Na ovakvim mjestima se osiguravaju kontinuirana vlažnost i temperatura koji neće dovesti do klijanja i truljenja, smatra Marijanović.
Ova knjiga otvara niz pitanja koja će trebati razriješiti kada se objave i radovi s drugih lokaliteta koji su istraživani na tom prostoru. Velika su vrijednost i kvalitetne fotografije, koje će drugim arheolozima dati priliku da lokalitet usporede sa svojim nalazima, istaknula je na predstavljanju jedna od recenzentica dr. sc. Jacqueline Balen.
