Eto. Konačno samo nakon smijanja narodnjacima dočekali novu temu, samo što je i ovo zabrinjavajuće, a sami će te do kraja teksta zaključiti zašto. Naime, već mi se danima skreće pažnja na jednu emisiju koja se najavljuje na HTV-u, a kako ja moram prigovarati, bio sam spreman, iako ne dovoljno, za količinu budalaština koju su nam servirali.
Nakon stotina „zabavnih“ rialitija, šoova i natjecanja, netko se sjetio da su još samo djeca bila isključena pa smo dobili nekakav „dječji Voice“. Postavlja se i pitanje zašto se na Hrvatskoj televiziji, koja emitira na hrvatskom jeziku za Hrvate, emisija zove „The Voice Kids“, a ne „Dječji glas“ ili „Djeca pjevaju“, ali mi nemamo odgovore ni na puno eksplicitnije zagonetke.
Ajmo dakle prvo ono što je donekle pozitivno. HRT je vrlo ozbiljno pristupio ovom projektu, toliko da je snimio male izvođače, ali i roditelje, i mlađeg brata, i mlađu sestru, i susjedu i babu koja na pjaci prodaje pjevačevoj baki kapulu i blitvu. I to je sve što je dobro. Ostatak je ubibože. Točno kako sam i pretpostavio. Ljigavo i namješteno do bola, cirkus u kojem su mali pjevači još i najbolja karika, a pogotovo u odnosu na tzv. „mentore“, skupinu hrvatskih „zvijezda“ kojima su ovakve gaže daleko važnije od vlastite glazbene karijere. Ajmo zato na najslabiju kariku, a to su mentori.
MENTORI KOJI SU OČEKIVANO TAKVI KAKVI JESU
Po običaju, ti tzv. mentori su tzv. „hrvatske muzičke zvijezde“ kojima ovakve stvari odlično dođu, mlađima za stjecanje kakve-takve popularnosti, a starijima da se pokažu da su živi i da još nisu u penziji.
Možda sam ja neupućen, ali trenutno kod Vane i Gopca mogu nabrojati više ovakvih „tezgi“ nego novih pjesama. Ona ima dugogodišnju solo karijeru, ali su joj glavni aduti na nastupima ostaci iz njene prve grupe E.T. „Tek je podne“ i „Ja ti nisam bila jedina“, ali to je više problem njenog izbora pjesama, jer ona je, budimo realni, jako dobra pjevačica i pošteno govoreći – najprofesionalnije je obavila posao uz konkretne komentare vezane uz izvedbu.
Gobac je pak jedini član ove družine čiji rad poznajem i poštujem pa mi je i jasno da mora od nečeg živjeti (i veliki Jura Pađen je sudjelovao na nekoj farmi jer je gradio kuću u to vrijeme). Neko se vrijeme nije mogla zamisliti ni jedna emisija ovoga tipa bez onog njegovog „poštovana nacijo“, ali sve mu opraštam jer je roker/egzibicionist.
Mlade snage su slabiji dio ovog žirija. Tu je Mia Dimšić za koju znam da ima hit „Život je nekad žut nekad siv“ (ha, ha, namjerno sam zamijenio naslov), i da je na Eurosongu prošla kako je prošla, a znamo kako je prošla. Ona je snimila, nećete vjerovati, već pet albuma, često nastupa na festivalima gdje je očigledno rado primaju strogi žiriji, a u cijeloj toj karijeri kao iz bajke meni je ipak najzanimljivije sljedeće.
Ona je naime, nakon samo pet godina karijere stigla napisati i autobiografiju, naravno u luksuznom izdanju i tri primjerka te knjige imate i u našoj knjižnici, a vi sada probajte pogoditi koliko su puta knjigu naše „najpopularnije kantautorice“ uzeli na čitanje njeni mnogobrojni obožavatelji? He, he… Isto koliko i knjige nekih poznatih zadarskih kolumnista i pisaca. 0. Nula. Ništica. Zero. Toliko o tome koliko se u Hrvatskoj valorizira popularnost. Ali u njezinu obranu treba reći da je manje napadna i dosadna od pojedinaca i djeca je kažu vole.
Zadnji član žirija je jedan mladić koji je najeksponiraniji, ima najviše komentara, grimasa i govora tijela, što je osobito jako zgodno raditi kada dijete falšira. Mladić ima gard mješavine Amerikanca povratnika iz „Maloga mista“ i onog Amerikanca Đoa iz „Prosjaka i sinova“ koji je oženio Vrtirepku i ovdje se najviše trudi biti u prvom planu. On je dosta optimističan po pitanju šoa jer kaže da ih gleda preko milijun Hrvata pa tako ispada da je svaki treći Hrvat mazohist.
Poslije sam pročitao da je to Marko Tolja za kojeg sam čuo, ali ne znam njegov repertoar pa ne bi o njegovim kompetencijama, ali da je naporan, naporan je, a da ne spominjemo brisanje neutješnih suza koje je izvedeno tako da svi to vide. Osjetljiv neki momak. Što narod kaže – svakom loncu poklopac.
JEDNO GORE OD DRUGOGA
Ovdje bi glavni trebali biti mali pjevači, ali oni to, pored ovakvog žirija, ne mogu biti. Oni su artificijelni i starmali, što se moglo i očekivati (osim male Splićanke koja se ne srami priznati da će operirati uši). Svi nešto gestikuliraju, govore u frazama, hine nekakvu skromnost, obitelji im kao nisu ni znale da oni pjevaju (moš’ mislit’), svi se grle i ljube… Za doti jedno dijete se iz aviona vidi da su centar svojih obitelji, da ih roditelji nose na dlanu i da se pripremaju za ovako nešto cijeli život, samo što život nije američki božićni film i ne mogu svi pobijediti (iako je uvijek spremna ona glupa utjeha „sva su djeca večeras pobjednici“). Neće nedostajati razočaranja, bijesa, suza, privatni psiholozi će trljati ruke…
Odnos spolova je, kao i uvijek, upadljivo nejednak, jedan muški pa 3-4 ženske. Ustvari precizno, bila su dva muška i čak osam ženskih čime se, s obzirom na ženski izbor sporijih pjesama, stvara monotonija, da ne kažem dosada, jer muški ponekad i izaberu nešto življe, a cure uvijek izvode neku tugu i očaj s rukom na srcu, zagledane u daljinu dok pjevaju „ja sam samo tebe voljela / moje srce kuca za tebe / poljupce sam tvoje ukrala“ i slične trivijalne bljuzge.
Ali, ajmo mi ovo polako okončati jer glupostima inače nikada kraja. Najgora je ipak spoznaja da ovo nije sve, već će nas još tjednima u udarnom terminu terorizirati s iritantnom i artificijelnom dječicom i s prenemaganjem „mentora“ koji bi, koliko sam ja uspio shvatiti, trebali podučavati djecu, što je vrlo zanimljiva pretpostavka s obzirom na to da neki uopće i ne znaju pjevati, a neki su toliko samodopadni da je upravo nezamislivo da bi nekome pomogli. U svakom slučaju… Uz ratove, krize, glad u svijetu, nepravde, politiku, narodnjake, dobili smo još i ovo. Strašno.
