Imali smo malu stanku pa ćemo sada za zagrijavanje o televizijskom programu, a što će svekrva komentirati na svoj način. Sve su svježe vijesti pa ćete prepoznati, jer vjerojatno i Vas nervira. Ajmo dakle…
KAKO OPLJAČKATI BUDALU?
U jednoj lijepoj TV-emisiji prošloga tjedna mogli smo čuti kako ima puno lopova koji kradu po stanovima tako da vas kao dođu masirati. Vi ih pustite, jedna vas masira a druga ordinira po stanu i poslije ajme i kuku, gdje su pare, gdje je zlato, gdje mi je pamet bila? I sad vi zamislite koliko moraš biti glup da pustiš u stan nepoznatu osobu i još se skineš i legneš na stol i okreneš joj leđa.
Prvo, a što je upravo nemoguće, jest to da ti neko nešto nudi besplatno. Moš’ mislit’. A onda opet, odakle te silne pare koje ovi kradu. Uvijek, na kraju, ispadne da su ukrali zlatni nakit i 10-ak tisuća eura i to još od penzionera. Koji su to penzioneri koji nadohvat ruke drže zlato i toliki novac kada ga lopovica u tih desetak minuta uspije naći?
Evo, npr. ja. Bogat sam prekomjerno pa ipak u kući, na vidljivom mjestu, ne držim više od parsto eura, a nakit su mi ionako otele brojne ljubavnice. Sjećam se onomad kada sam digao neke pare na TV-kvizu i išao ih podići na banku koja se u to vrijeme još nalazila kraj moje poluotočne kuće (sada je tamo butik). Zvao sam svoju ekipu da me prati s tih 6.000 eura, u džepu pištolj, a ispod jakne strojnica i minobacač, a sve u strahu da me netko ne orobi.
A ovi samo što ne drže pare na tacni kraj ulaza u stan da ih lakše opljačkaju. Iskreno, ništa bolje nisu ni zaslužili. A gdje su još oni nesretnici koji nasjedaju na priče o pronađenom lančiću i procjenitelju koji se slučajno našao u blizini? To su ljudi kojima je glupost proporcionalna s pohlepom, ali iznad svih na ljestvici gluposti su oni koje nazoveš i kažeš im da im je novac u kući falsificiran i da ga odmah predaju čovjeku kojeg će oni poslati iz banke. Što je previše je previše. Kažem vam. Neki su ljudi zaslužili da budu opljačkani.
NA ŠTO JE SPALA HRVATSKA TELEVIZIJA?
Dokumentarac se zove „Uspon i pad Borisa Beckera“ i u njemu se potanko i detaljno analizira njegov život, ali ne njegova sportska dostignuća, već je fokus usmjeren na njegove bivše ženske koje su sada već pomalo ocvale pa im godi da ih se za nešto pita i da su opet malo pred kamerama (a možda se i upeca nekoga). Pa onda kako je dugovao pare vodoinstalateru i majstorima koji su radili na kući vrijednoj 1.500.000 eura, a on im je ostao dužan 500.000. Paaa… mi znamo da majstori znaju oderati, prevariti i što sve ne, ali da radovi vrijede trećinu ukupne vrijednosti kuće to je ipak previše.
Pa onda kako mu je bivša pozvala policiju nakon svađe, a svako malo se pojavljuje neki tip kojem kao zanimanje doslovno piše „novinar i bivši čovjek od povjerenja“. To me podsjetilo na onoga čudnovatog lika kojem je kao zanimanje pisalo „modni kritičar i sudionik rijalitija.“ Bože oslobodi! Kao da ja sebi pišem „sudionik kviza Najslabija karika“ kao zanimanje.
Ova emisija je malo i opasna jer je Becker u međuvremenu i bankrotirao, a u ovoj emisiji naš narod može vidjeti kako se u nekim zemljama nakon bankrota traži da se dugovanja i vrate, tj. sve vrijednosti idu u povrat dugova, tj. ne možeš voziti skupo auto ili imati Rolex na junačkoj ljevici (kao što ga ja npr. nosim, samo što je moj lažan), jer ti onda dođe državni službenik, skine ti taj sat, uzme ključeve od auta i time otplati dio dugova.
Bilo kako bilo, jadni je Boro na kraju dospio u zatvor valjda zbog utaje poreza i to zbog sume zbog koje se u nekim zemljama ide prekršajnom sucu koji ti da nož i krumpir u ruke na mjesec dana, ako i toliko.
Na kraju ide odjavni tekst kako Boris poriče ovo, poriče ono, ali mene je ipak oduševilo zadnje poricanje gdje kažu doslovno ovako – „Poriče da nije platio porez na konje i da ih je skrivao u spavaćoj sobi.“ Pazite! Skrivao konje u spavaćoj sobi. Čovječe, kakve su gluposti počeli emitirati na državnoj televiziji! Strašno!
NAJGLUPLJA REKLAMA MJESECA – „JER TO ŽELIM“
I za kraj, naša omiljena rubrika – „Najgluplja reklama“. U žestokoj konkurenciji i nakon kraće ankete među pismenim Zadranima (to je trajalo prilično kratko), sretni dobitnik je reklama u kojoj neki tip sve želi. On je naravno prekrasan, muževan, snažan, a nabraja nam neke svoje dnevne aktivnosti i nakon svake naglašava – „jer to želim“.
To smeće od reklame je na tragu onih tipa „jer vi to zaslužujete“ podjednako iritantnih, samo što se ovdje ušlo u novu dimenziju. Tip dobiva ulogu nekoga koji kao sam odlučuje što će raditi, a radi se o stvarima koje ionako mora obaviti htio on to ili ne. Kao da ja svako jutro govorim muževnim tvrdim glasom –„sada moram na posao jer to želim (a želim vraga); pa – „evo bacam vreću smeća u kantu jer to želim“ (a moram); pa – evo brišem sebe odozada guz-papirom jer to želim“ (a najbolje da ne)… I da sada ne nabrajamo dalje.
Najgore je to što to moramo gledati pedeset puta dnevno i sreća što me bole leđa pa nemam snage skočiti na noge i baciti televizor kroz prozor. Jer to želim!
