Potonuće katamarana Princ Zadra nezapamćena je havarija u novijoj hrvatskoj povijesti.
Nažalost, ono je i tragedija zadarskog pomorstva jer se radi o brodu koji je više od 30 godina održavao život na pučinskim zadarskim otocima. Njegovo potonuće nakon nasukavanja na hrid u blizini otoka Premude moglo se jedino gledati s nevjericom i tugom. Kao da umire čovjek.
Jer Princ Zadra je bio humana veza onih koji su na njemu plovili, koji ga doživljavali kao mjesto odlaska i povratka na svoje otoke. Bio je mjesto salonskih ćakula i susreta bodula – onih koji su ostali kao i onih koji su neprestano ili povremeno vraćali. Princ Zadra im je bio pomoć koju im je, na svoj način pružala, njegova posada. Rijetko ih je, samo kad je bilo nemoguće, ostavljala odsječene od kopna. A daleka je plovidba do Silbe, Oliba, Premude.
Bolno je sinoć u HTV prilogu bilo vidjeti uplakano lice direktorice Miatoursa, Mirjane Šarin. Ona, njezina sestra i brat uspjeli su održati i razviti obiteljsko nasljeđe koje im je ostavio otac Miro Šarin s prva dva hidroglisera koja su održavala najbržu vezu s Anconom. Ugledna je to i vrijedna zadarska familija koja je u kolektivnom sjećanju ostala upamćena po pizzeriji Mia. Ostali su u sjećanju i časnim sestrama milosrdnicama koje su za vrijeme rata primali u svoj podrum.
I nije nimalo slučajno, makar bi to netko nazvao “prst božji”, da je dio putnika prihvatio trajekt Vladimir Nazor koji se prije 10aak godina nasukao na susjednoj hridi. Solidarnost na moru je ista kao u planini. G&V Line Iadera sa svojim katamaranom odmah je uskočio u liniju.
– Njima trebamo svi pomoći. Pristupiti k tome s emocijom, dobronamjerno će sinoć Ivica Crljenko koji je jedini doveo međunarodnu korporaciju BAT koja je trebala nastaviti proizvodnju u Zadru.
A Princ Zadra je bio začetak putničke brzobrodske flote u kojoj je Zadar postao vodeći uz moćnu Tankersku plovidbu.
