Danas je u Nadbiskupskom sjemeništu obilježeno 150 godina od dolaska iz Zagreba sestara milosrdnica parobrodom iz Trsta u Zadar i 145 godina njihovog djelovanja. Tih pet godina bile su prognane od talijanskih vlasti iz Zare i čekali su na svoj povratak u Zadar, istaknula je sestra Marija Blaga Bunčuga, koja je na velikom skupu iznijela povijest tog reda, poznatog po radu s bolesnicima, starcima i djecom.
Njeno izlaganje o prošlosti imalo je aluziju na sadašnjost jer sestara je sve manje i sve su starije. Predstojnica njihovog samostana sv. Vinka Paulskog, sestra Vilma Šurjak posljednja je koja je radila u zadarskoj bolnici. Međutim, nitko iz Ravnateljstva nije došao na svečani skup iako su pozvani. Tek šefica bolničkog laboratorija iz kojeg je s. Vilma otišla u mirovinu. Ona s još nekoliko sestara ima i status braniteljice.
Predstavnici gotovo svih redova, umirovljeni i aktualni nadbiskup, te župnici kod kojih su radili, odazvali su se njihovom pozivu na obilježavanje velike obljetnice.
– Zemaljski odbor Dalmacije sa sjedištem u Zadru tražio je dolazak sestara milosrdnica u Zadar i to u bolnicu koja je tada bila na ulazu u Grad (danas su tamo TIC i ostaci palače Cedulin). Prvih 12 sestara 1. rujna, započele su s radom. Bolnica se 1887. godine seli na Kolovare i povećava se potreba za sestrama milosrdnicama sve do pojave talijanske vlasti koje su ih kao uvažavale, ali im je tadašnji ravnatelj 1923. godine dao otkaz i pozvao talijanske redovnice, istaknula je povjesničarka tog reda koja se nadovezivala na društvene i crkvene prilike druge polovice 19. stoljeća o kojima je govorio svećenik i povjesničar prof. dr. sc. Zdenko Dundović.
Sestre su radile i u dječjem čuvalištu te domu staraca u sv. Frani, ali su i od tamo potjerane. Svoju skrb i djelovanje prenijele su na podružnice u Sv. Filipu i Jakovu i Biogradu. Prije toga su u Benkovcu učile domaćinstvu mlade djevojke, navela je uz mnoge druge pojedinačne zanimljivosti sestra Marija. Jednu od poznatijih sestara, s. Margaretu kad je slavila 50 godina svog redovništva, svi su dočekali ispred bolnice i posipali je cvijećem.
One se 1948. godine vraćaju u Zadar gdje ih progone i komunistička vlast kada su 1951. godine počele opet raditi u bolnici. Uvjetovali su da ne smiju raditi u redovničkim odorama, već u civilnoj odjeći. Sestre su napokon kupile zemljište kako bi sagradile svoj dom prema projektu ing. Tomislava Paleke. Gradnju samostana vodila je od 1964. godine sestra Himelija Ratkaj, prema kojoj su na samom skupu zasluge i divljenje izrazile sestre tog reda.
Međutim, tadašnji režim je prema riječima povjesničarke, tražio da se zatrpa podrum koji je bio iskopan, u strahu da tamo ne bude neko bogoslužno mjesto. Kuća pod krovom bila je dom sestara milosrdnica do 1966. godine, a tek godinu dana kasnije pomoćnik biskupa Marijan Oblak blagoslovio je samostan.
Ironija sudbine je ta da za vrijeme Domovinskog rata nisu imale podruma nego su se skrivali u podrumu susjeda – obitelji pok. Mira Šarina.
Redovnice su u ratu pokrenule i dječji vrtić kojeg su ove godine dale u zakup, jer one sestre koje su završile i predškolski fakultet više nisu fizički u mogućnosti raditi.
Povjesničarka reda podsjetila je kako se ulica u kojoj je njihov samotan zvala po Budi Borjanu da bi 91. godine dobila naziv Ulica sv. Vinka Paulskog, osnivača njihovog reda čija je pripadnica s. Antica Žuljević dobila veliki pljesak podrške njezinom stogodišnjem životu ispunjenom milosrđem prema drugima.
