Zadarski novinar, glazbenik, književnik, satiričar i humanist Mario Padelin novi je kolumnist portala 057info.
Mario se novinarstvom počeo baviti 2005. godine, objavljujući reportaže i kolumne u Zadarskom listu. Tijekom skoro dva desetljeća rada objavio je mnoge zapažene tekstove, a dio njih ukoričen je u knjizi „Jednostavna filozofija života“, objavljenoj u nakladi Matice hrvatske.
Svojim britkim humorom i zapažanjima osvojio je brojne čitatelje, a dolazak u obitelj 057 otvara prostore za susrete s novim čitateljima i novim formama tekstova.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Za razliku od prave pomame medija za dragom gošćom Prijovićkom, ovaj „naš“ zadarski nastup nije bio popraćen raznim senzacionalističkim i trivijalnim popratnim vijestima i da nije jedna moja književna kolegica prije neko večer na Muraju na koncertu onih „swingera“ (misli se na „swing muziku, ne na seksualno opredjeljenje) rekla – „baš nam je grad nekako lijep večeras, kao da se malo rasčistio“, ne bih ni znao da je desetak tisuća ljudi te večeri zatvoreno u dvoranu na Višnjiku.
Koncert je bio rasprodan, a to me vratilo u daleku prošlost kada je u Jazinama gostovala Lijepa Brijena. Tada se govorilo kako su svi „oni“ te večeri u Jazinama i nema ih po gradu, a posebno se naglašavalo kako to nisu Zadrani nego su došli Srbi iz Benkovca i Knina. To je bilo tada… A što ćemo sada? Nećemo naravno brojati krvna zrnca publike, ali s obzirom da se Zadar diči nacionalnim nabojem, kako onda objasniti da je svaki deseti Zadranin to slušao? Sigurno nisu došli iz Lazarevca i Smederevske Palanke. Ne, došli su sa Sinjoretova, Bilog briga, sa Voštarnice…
Sada već treba priznati da to mladi u ovom gradu slušaju i da Zadar, koji se i inače kroz povijest nije mogao pohvaliti nekom urbanom rockerskom kulturom, ima problem. I nije problem što takvu muziku povezujemo s „dalekim“ istokom već što to nije buđenje nekakvog novoga „bratstva i jedinstva“ nego povezivanje s novobalkanskim izričajem koji se povezuje s nepismenošću (prvenstveno kroz tekstove) i orijentalističkim ekstremizmom kroz iskrivljenu prizmu narodne muzike i sevdaha koji je nekada imao svoju vrijednost i autohtonost.
I slaba je utjeha što se napominje kako je „Zadar ostao jedini hrvatski grad u kojem je Prijović nastupila samo jednu večer“ (dok je u ostalim nastupala i po pet večeri zaredom), jer mi moramo sebi pogledati u oči i priznati stvari kako jesu. Naravno da nisam za zabrane, ali što je tu je.
POEZIJA KOJA ĆE JEDNOG DANA NAĆI MJESTO I U ČITANKAMA
A kada smo kod same umjetnice, vrlo je ružno i neprofesionalno o nekome suditi ako nisi poslušao to o čemu govoriš pa sam potražio njene najveće hitove i došao do zaključka kako bi ta muzika i prošla kao nekakav pop zabavnjak da nije tog narodnjačkog nazalnog pjevanja stisnuta grla koji vuče na cajke (šteta, jer cura ima glasa i zna pjevati…). Reći će netko – pa takvih stihova ima i kod nas, a i muzika nije daleko… Ima, ali bar se ne pjeva tako iritantno.
Uostalom pogledajmo što su vam to slušala dječica prije neku večer i što će vam pjevušiti po kući umjesto „Kalelarge“, Olivera, Gibonnija i da sada ne nabrajam. I nije u redu odmah sve bagatelizirati i osporavati umjetničku vrijednost glazbi koju osobno ne slušamo, jer – budimo realni, ima tu i zanimljivih muzičkih i pjesničkih rješenja koja će, prije ili kasnije, ipak naći mjesta i u čitankama i antologijama moderne poezije.
Završimo zato stihovima pjesme „Totalna anestezija“ u nadi da će sve završiti općim kršćanskim pomirenjem, međusobnoj toleranciji i ekumenizmu – „Lagao si, providno k’o pas, da ti nisam bitna / Nikad više, pao si zbog nas, sad ti treba hitna…“ Ili – „Nisam ja k’o one tvoje / da mi baciš sitniš da se doteram / što se prave gluve, slepe / ja ću u tri lepe da te oteram…“
SAŠA MI PJEVALA U SNU
I kada sam sinoć završio pisanje ovoga teksta mirno sam usnuo, a u san mi došla Prija pa joj rekoh –„Saša je l’ se ljutiš što te malo zezam, a ona će meni (pjevajući) – „Znaš da mi mnogo prija kad si grub i nemaš stila“. „Dobro“ – kažem opet, – „ne bih htio da ti naškodim karijeri, da se ne uzrujaš,“ a ona će spremno – „A ja propadam sa stilom, ručam vino sa tekilom, taman sećanja dolete, pa za desert dve tablete.“ Vidim ja, malo se naljutila pa joj kažem – „da se ja malo maknem, da me ne gledaš“, a ona mi zapjeva – „Gde da te sakrijem od pogleda svog, tražim ti mane, a ti lep kao Bog!“ „Dobro“, – skromno ću ja, – „ipak bih htio da se ne ljutiš.“ Malo se naljutila – „Nisam ti bila dovoljno loša, da bih ti dobra bila, sto puta s tobom pakao prošla, kidala se živa.“ „Ali, reci mi za kraj. Sviđa li ti se ova kolumna koju od danas pišem na portalu „057“?“, a ona će nježno – „Sve najlepše bajke ti si pisao, k’o košena trava si mirisao, a ja samo zadrhtim, uvek kad te pored sebe osetim…“
Tu sam se probudio jer je zvonio sat i morao sam dijete spremiti za školu i provjeriti domaći iz Prirode i društva u kojem se spominju „vazdazelena stabla“, jer ako niste znali, djeca danas ne smiju reći „zimzelen“, jer je to očigledno za neke naše prosvjetare koji drže do hrvatskog čistog jezika nešto istočno, a onda potajno slušaju cajkaške stihove na ekavici. O tempora, o mores! Ili što bi rekla jedna balkanska izreka – „kada ide tele, neka ide i konop“.
