Grad Zadar umalo je ostao bez vlasništvom nad kućom Bianchi, odnosno 600-tinjak kvadrata prostora u Ulici Borelli, nakon što se u zemljišnim knjigama kao vlasnik iznenada pojavio zagrebački poduzetnik Ratko Knežević, koji se neutemeljeno upisao prilikom postupka povezivanja zemljišne knjige a zatim ga „prodao“ uskočkom optuženiku Eduardu Maržiću.
Gotovo filmski scenarij počeo se zaplitati 2022. godine, kad je gradonačelniku Branku Dukiću, kako je iskazao na sudu, u jednom širem društvu u kojemu je bio i Maržić, prišao Knežević i rekao mu da je sudski dobio prostore koje je Grad koristio. Knežević je prije toga u istoj zgradi pokupovao stanove od vlasnika na gornjim katovima, koje je pretvorio u apartmane, te je u jednom, pokazalo se, suspektnom postupku koji se naziva „povezivanje zemljišne knjige i Knjige položenih ugovora“ prikazao kako se radi o drvarnicama i pomoćnim objektima, te se upisao kao vlasnik.
Dukić je odmah po saznanju da se radi o mogućim nezakonitostima angažirao gradske službe te su poduzete pravne radnje kako bi Grad zaštitio svoju imovinu. Nakon što se Knežević legitimirao kao vlasnik prostora u kojima je, između ostalog, smještena i ljekarna na Četiri kantuna, krajem iste godine prodao ih je Maržiću za, čini se, iznos od 500 tisuća eura. Grad je pokrenuo spor radi upisa u vlasništvo te je Općinski sud u Zadru ovog tjedna donio prvostupanjsku odluku u njegovu korist.
Inače se radi o gradskoj palači, u kojoj je od 16. stoljeća do kraja II. svjetskog rata djelovala Ljekarna Bianchi, kao obiteljska ljekarna u kojoj se posao prenosio s generacije na generaciju u kontinuitetu od gotovo 400 godina. Zgrada je nacionalizirana 1958. godine, a Općina Zadar je ugovore o najmu sklapala već 1966. godine. Sud je na temelju dokaza utvrdio da je u prizemlju zgrade na adresi Borelli 1 (ranije ulica Dimitrija Tucovića) i prije Drugog svjetskog rata bila ljekarna te da prostori u prizemlju zgrade koji su predmet spora, sasvim sigurno nisu nastali „prenamjenom drvarnica i zajedničkih prostorija“, na temelju čega ih je Knežević nastojao prenijeti u svoje vlasništvo.
Knežević je naveo kako je 2011. počeo kupovati stanove te je danas vlasnik „sedam ili osam stanova“ u zgradi, koji su u funkciji turističkog najma. Vlasnici stanova tvrdili su mu da su oni ujedno i vlasnici prostora u prizemlju. Treba napomenuti kako Općina Zadar (kasnije Grad Zadar) nakon nacionalizacije nije bila upisana u zemljišnu knjigu, što je bila „pukotina“ kroz koju je Knežević uspio prikazati pravo na vlasništvo nad tim prostorima. Rekao je i kako je u ugovorima koje je sklapao s vlasnicima stanova bilo navedeno da su predmet prodaje drvarnica i nusprostorije. Iako mu je bilo poznato da prostori u prizemlju te zgrade ne predstavljaju drvarnice, bivši vlasnici su rekli da su nekada davno tu bile.
Maržić je s druge strane osporio osnovanost tužbe, navodeći da su Knežević i njegova supruga (čiju je polovicu platio 250.000 eura) u vrijeme sklapanja ugovora o prodaji bili upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici, što je i on utvrdio uvidom u zemljišne knjige, te nije imao razloga posumnjati da postoji neki problem. Upravo je ovaj iskaz na sudu bio posebno sporan, jer se pokazalo da su i Knežević i Maržić inicirali pregovore u Gradskoj upravi oko tih prostora, i to prije nego ih je Maržić kupio od Kneževića, što znači da mu nije bila nepoznata činjenica da postoji nemali „problem“ u vezi sa spornim nekretninama. Sutkinja je zaključila kako su Maržić i Knežević razmjenjivali sve informacije vezane za ove nekretnine te da Maržiću nije bilo nepoznato da se radi o nekretninama u posjedu i vlasništvu Grada Zadra, za stjecanje kojih nisu bile ispunjene pretpostavke na strani njegovih prednika.
Sud je utvrdio da je Grad Zadar vlasnik za cijelo poslovnih prostora, a kako se radi o prvostupanjskoj presudi i o velikoj vrijednosti sporta, sigurno će odvjetnici imati što reći u žalbenom postupku koji će se voditi.
