Zadarska boksačica Antonija Pavić kao dio ženske reprezentacije Hravatske je nastupila na Queens Cupu u njemačkom gradu Stralsundu. Uz nju je bio i trener Davor Dujić koji je Hrvatskom boksačkom savezu podnio izvještaj. Iznimno zanimljiv jer donosi detaljni pregled svega onoga što mlade i upješne sportašice u medijski i sponzorski marginaliziranom sportu. Pogledajte kroz što su sve prošli Davor, Antonija i njene dvije kolegice iz reprezentacije do ulaska u ring i usporedite to primjerice s tretmanom nogometnih ili košarkaških reprezentativaca.
– Prvim dijelom izvještaja referirati ću se isključivo na samu priredbu i mečeve naše tri reprezentativke, a u drugom dijelu na sve ostalo što se događalo prije kao i nakon same priredbe.
Za ovu prigodu ja sam imao ulogu trenera, vozača i vođe puta. Nakon svega što se izdogađalo i tih 6-7 dana sada slobodno mogu reći da mi je bila velika čast i zadovoljstvo voditi naše tri boksačice, kojima dodjeljujem epitet „3 kraljice” i kao takve ostaju u mojoj duši zauvijek. Zašto su te tri dame i čime zaslužile taj epitet od mene obrazložit ću nakon izlaganja onog obveznog dijela koji je vezan uz sam boks, a za sada ću spomenuti samo njihova imena, a to su: Antonija Pavić iz BK Zadar, čiji sam osobni trener, manager i prijatelj, Jovana Vučić iz zagrebačke Omege te Sara Beram iz zagrebačkog Petra Zrinskog. Naše sve tri boksačice su u 1. kolu izgubile, ali pod kakvim okolnostima i u kakvom psiho-fizičkom stanju su nastupile, za mene su sve tri velike pobjednice, samim time što su uopće ušle u ring. Noć uoči njihovih nastupa sve tri su se razbolile, tako da su fizički bile inferiorne, a zbog velikih troškova, financijskih naravno, da su i psihički bile oslabljene.
Upravo radi navedenih problema, samim njihovim ulascima u ring za mene su velike pobjednice. Jovana Vučić je bila bolja od svoje protivnice i njoj je definitivno pobjeda ukradena. Sara Beram je u ravnopravnom meču u zadnjoj rundi izgubila diskvalifikacijom zbog saginjanja. Antonija Pavić je imala za protivnicu jaku Ruskinju, ali je i u porazu oduševila zbog svoje srčanosti, uostalom kao i u njenom svakom meču.
Sve tri naše boksačice su po meni opravdale povjerenje i s obzirom na sve okolnosti, pružile su i više nego što su bile u stanju. Pokazale su veliku želju i htijenje, kako u meču tako i u daljnjim korisnim sparinzima.
Priredba kao priredba je bila na najvišoj razini, a kvaliteta boksačica europsko – svjetski nivo.
Jovana Vučić je već prošla ovakve nastupe pa joj je i ovaj dobro došao, a naročito Antoniji i Sari, kojima je ovakvo natjecanje prvo u karijeri. Boksale su i sparirale, slobodno mogu reći, sa top europsko-svjetskim boksačicama i kroz to stekle veliko i dragocjeno iskustvo koje će im i te kako dobro doći za nastavak karijere. Koliko god je boksački nivo bio svjetski, toliko je sa druge strane hotelska hrana bila katastrofalno loša, te u je 6 dana boravka prouzrokovala još veće, a i inače velike, financijske probleme u kojima ovaj put HBS nije mogao sudjelovati osim sa cca 720 kn goriva i kombijem. Skoro svaki dan su cure morale nešto jesti i van hotela u gradu, što je znatno skuplje u Njemačkoj, a što je njima bilo nužno potrebno jer ipak boksaju, nisu došle sjediti na kompjuteru.
Kada se uzmu u obzir svi ostali troškovi: hotel, put i dr… jasno je da je sve to skupa bilo preskupo i stoga apeliram na HBS kao i na mog prijatelja Bonu Bošnjaka, predsjednika HBS-a da u skladu sa mogućnostima sudjeluju u dijelu troškova kroz refundaciju.
Kako me često, i van boksa, naš predsjednik zna nazvati, tako me zvao i jučer i zahvalio sam mu se na brizi, ali i upozorio u vezi te refundacije da ne ispadne da se događa „spolna diskriminacija”. Predsjednik je obećao da će se potruditi to riješiti i ovim putem mu se zahvaljujem u ime cura kao i u svoje osobno.
Kako ja cijenim samo istinu zbog toga je ova neobična priča malo duža, da bi bila vjerodostojna. Radi istine se naziva i moja životna priča u kojoj će mjesta, na 1000 stranica moje knjige, svakako naći i ovaj događaj koji se zbio u 6-7 dana spomenute manifestacije kao i putovanja. Sada dolazimo na onaj najinteresantniji dio.
Par dana uoči polaska, dogovor Stipana Prtenjače i mene, je bio da se nađemo pred Savezom u 16 sati da mi preda kombi, liste programa i sl.. da mi upute najkraćeg puta do dalekog Stralsunda, koji kombi radi potrošnje goriva i dr…
No, međutim, niti je Prtenjača došao niti javio da neće doći i sada mu ja, pošto je tražio izvještaj, otvoreno kažem – Stipane, odličan si boksač a ubuduće, ako ikako možeš pokušati biti takav i kao čovjek.
Ovo govorim zbog toga što sam istog Prtenjaču, kao i reprezentaciju, kao i BK Sesvete u Zadru primao i dočekivao kao kraljeve, i to ne samo ja, nego i BK Zadar i predsjednik Dragan Vidaić. Umjesto Prtenjače došao je tajnik Marko Marović, ulio 702,00 kn goriva i tu smo se pozdravili.
Sutradan ujutro u 05,00 sati cure i ja smo krenuli na put misleći iz razgovora sa Hrvojem Balenom i drugima, da od Zagreba do Stralsunda stižemo sa dva rezervoara goriva. 200-tinjak kilometara prije cilja imali smo natočen još i ranije i taj drugi rezervoar pun, a koji smo natočili otrpilike malo prije puta. Mislili smo da sigurno stižemo do cilja sa ta 2 puna rezervoara, ali se kazaljka tj. neke kocke spuštale sve brže i dogovorili smo da ipka na prvoj idućoj pumpi za svaki slučaj ulijemo još 50.- EUR goriva.
Dogodilo se to da smo na stotinjak kilometara prije cilja ostali bez goriva i što bi bilo komično da nije tragično, na samo 7 km do prve pumpe. E, sada nastupa onaj glavni dio tj. najuzbudljiviji dio ove priče i zbog tog dijela sam ove tri djevojke počastio epitetom „3 kraljice – fajterice” i to čak i van ringa. Samo 7 km pred pumpom ostajemo bez goriva, upalim sva 4, a vani mrak, magla, vlaga, nema nikakvih sadržaja, kao u filmu strave i užasa. Nije bilo nikakvog izbora ni rješenja nego početi gurati auto tj. grdosiju od kombija. Joja i Antonija pošto imaju vozačke dozvole se izmjenjuju za volanom tako da konstantno dvije cure i ja guramo. Zadnjim snagama uz minimalne pauze, slomljeni od napora uspijemo tako gurajući prevaliti čak 5 km, i već se ponadamo da i ostala 2 km neće biti neriješivi kad ono bum – klasični nokaut. Dočeka nas velika uzbrdica, tako da niti 20 Schwarzeneggera više ne bi imali šanse izgurati do pumpe ta dva j….. km.
U međuvremenu zovem Balena – Zubčića da zovu tajnika Maroviča da javi organizatoru da kasnimo na ždrijebanje, da ne dovedemo u pitanje nastup. Tajnik je to sredio, ali mi nemamo rješenje, nitko neće stati da nas odvuče 2 km do pumpe da ulijemo gorivo. Jovana Vučić – Joja zna njemački i zove sa SOS telefona pomoć na cesti. Za dolazak i 5 litara goriva svoju uslugu nam naplate 165.- EUR za što imamo i račun. U međuvremenu stigne i policija i oni nam hoće naplatiti kaznu, ali uz pusto zamoljavanje odustanu, što procjenjujem da su zasluge šarma cura. Djevojke tako iscrpljene, mokre od vlage, magle i znoja od guranja kombija, sjednu u auto i tako nasmijane nakon puna dva sata, nastave putovanje skupa sa svojim prijateljem Dujićem.
Konačno, sa zakašnjenjem od 2,5 sati od planiranog dolaska, stižemo u hotel točno 5-6 minuta prije početka ždrijebanja, sa spoznajom da smo izgubili večeru zbog kasnog dolaska. Kada sve izanaliziram što su ove tri djevojke prošle od te izgubljene večere, ogladnjele, do napornog te iscrpljujećeg guranja kombija 5 km, bez financijske potpore Saveza i svega ostaloga, te još najviše to što su se ujutro ustale prehlađene, bolesne, razmislio sam i predložio im da ipak u takvom stanju ne boksaju, što su sve tri odbile.
Tijekom dva i pol sata kalvarije i neizvjesnosti kada smo ostali bez goriva, samo sam očekivao kada če doći trenutak da jedna po jedna, lagano, počnu pucati psihički i počnu prigovarati i pokazivati beraspoloženje i paniku. Te moje opravdane strahove, zbog tako loše situacije, ove su tri djevojke svojim ponašanjem anulirale. Naprotiv, a na moje oduševljenje one su pokazale na djelu inteligenciju, snalažljivost, pribranost i hrabrost. Kako u tim najtežim trenucima, tako i svih 6-7 dana boravka i putovanja, ni jednom riječi prigovora niti u jednom trenutku se djevojke nisu oglasile. Čak, što više, kako se u narodu zna reći, pokazale su se „muški”, a evo i ja im priznajem da su jače i hrabrije od nas muškaraca, jer uvjeren sam da sam umjesto sa tri djevojke ovo proživio sa tri momka, da bi među nama četvoricom muškaraca došlo do napetosti ako ne i do svađe, i zato Joji, Sari i Antoniji skidam kapu i imaju moj naklon do poda, oduševile su me.
Danas je u Hrvatskoj previše lažnih biografija i izmišljenih priča a moje tri djevojke, što su pokazale u ovih 6-7 dana mogu biti ponosne da imaju lijepu i istinitu priču u kojoj su odigrale fantastične glavne uloge. Meni je izuzetna čast i zadovoljstvo da sam bio dio ove priče u kojoj sam ovaj put bio sporedna uloga.
Oekujem, nadam se a i vjerujem poznavajući predsjednika HBS-a i njegove gentlmenske manire da će učiniti slijedeće:
– na prvoj idućoj prilici da ovim heroj – damama uruči simbolične darove i da dio velikih financijskih troškova Savez refundira.
– također, Antoniji Pavić i Sari Beran, pošto već imaju nekoliko nastupa za hrvatsku reprezentaciju, dodjeli reprezentacijske trenerke jer us to svakako zaslužile a i ljepše ih je vidjeti tako kad predstavljaju našu zemlju.
Unaprijed se zahvaljujem HBS-u kao i zadarskim sponzorima koji su pomogli Antoniji Pavić i meni oko odlaska na turnir i veliko hvala Bori Marinu, mom prijatelju i doživotnom počasnom predsjedniku Tornada, koji me nazvao u Njemačku i u ime Tornada i svoje osobno poželio uspjeh svim curama kao i meni..- hvala mom Bori Poštaru. Od srca hvala u ime Antonije i moje osobno sponzorima , našim prijateljima koji su pomogli i financijski omogćili ovaj Antonijin puno važan odlazak i nastup na jaki boksački turnir. To su: Slavica Kamber – Delta in d.o.o.,Restoran Bruschetta, Konoba Stara kužina Nin, Pizzeria Belafuža, Villa Lisica – Petrčane, Caffe bar Street, Ljekarna Pirović, Peperone, Adria Luxury Rent d.o.o., Ivica Dujić, Miro Šangulin, Alen Perić, Branko Medić, Šime Kosor i gospođa Miletić.
Davor Dujić
