Ime Hrvatska je toliko puta obezvrijeđeno kroz mladu nam povijest da se puno puta sramin koje san narodnosti. Isto san se opet zagušija isprid televizije (ka i svaki put kad gledan Ivaniševića kako je osvojia Wimbledon) gledajući mimohod, zagušija se od rodne pripadnosti i boli što smo napravili od ovako lipe zemlje, za čiju su budućnost ginuli i ostali invalidi iljade ljudi velikog srca. Fala im do neba! I zato, zbog njih, sve ovo ima smisla. Oni sigurno nisu tili Hrvatsku kakvu danas imamo, oni za to sigurno nisu krivi.
A svaki rat je nosija, tako i naš, puno sranja koje ne moš kontrolirati. Toliko prekinutih, srušenih, slomljenih života koji na prvoj crti ne razumiju ničiju konvenciju, koji se bore za goli život u rovu, blatu, na kiši, ledu… Vi, koji niste bili, svatite da nisi više bija čovik nego ranjena životinja, spremna na sve, bez povjerenja u ikoga. Rat nije video igrica. Fala Bogu da niste bili u njemu Vi koji niste, ali ne dižite glas protiv nečega što niste osjetili na svojoj koži i što teško možete razumiti. Da bar niko nikad nije bija! Ako Vas je onda bilo strah braniti svoje, nemojte sad biti hrabri napadati iste. Dvadeset godina posle rata mi i dalje tražimo rat, tražimo neprijatelje među nama, čitamo Bibliju između redaka. Samo ljubav i razumijevanje može ponovo izgraditi duh ove zemlje.
Nameće se pitanje bespotrebnog troška. Digla se buka za kap u moru naspram 20 godina hrvatskog pijanog derneka. Pravo pitanje je što si ima 91? Di smo bili kad su se pljačkale miljarde, zatvarale i prodavale tvornice za ništa? Di smo svaki dan dok se isplaćuju miljuni zaposlenim na izmišljenim radnim mistima, stranačkim uhljebima, nesposobnim na rukovodećim radnim mistima, podobnima, vječno nelikvidnima, dok nam tiraju dicu vanka? Odjednom smo se digli na zadnje noge i 20 miljuna nam je zasmetalo više od svih dosadašnjih smrtnih grijeha. Prigovarati mimohodu zahvale (u Zagrebu, Kninu ili bilo di da se organiziralo) svima koji su bili dio te akcije i cilog domovinskog rata krajnje je licemjerno. Svaka kuna potrošena njima u čast vridi svake kune. Za razliku od svega izmišljenog u ovoj državi, Oluja se ipak dogodila. Prigovarati nejedinstvu našega naroda itekeko je potrebno.
I na kraju, kad čujen malu curicu kako piva potrošeni glazbeni broj hrvatske himne, opet osjetin onu iskrenu i bezrezervnu ljubav koju san nosija u sebi u obrani svog doma i familije.
Svim poginulima i svim invalidima vječno fala do neba!
