Na ekipnom svjetskom prvenstvu u ronjenju na dah koje se održalo u Nici od 9.-15.rujna, inače najprestižnije ronilačko natjecanje u svijetu, Hrvatska je osvojila prvo mjesto u muškoj konkurenciji i tako potvrdila status najuspješnije nacije u ronjenju na dah. Za svaku zemlju njih 37 koje su sudjelovale , nastupila su po tri natjecatelja u tri discipline: ronjenje u dubinu s nepromjenjivom težinom (Constant Weight) za što se za svaki preronjeni metar mogao ostvariti 1 bod, zadržavanje daha u mirovanju (statika) u kojem je svaka sekunda nosila 0,2 boda te ronjenje u daljinu (dinamika) gdje je svaki preronjeni metar donosio 0,5 bodova. Plasman pojedinoga tima određivao se zbrojem ostvarenih bodova svih natjecatelja u sve tri discipline. U reprezentaciji koju su sačinjavali Goran Čolak iz RK Geronimo, Veljano Zanki iz KŠR Split te izbornik i trener Ivan Drviš, kao treći član sudjelovao je i zadarski ronilac na dah Božidar Petani, s kojim smo i obavili intervju.
Božidare, kakav je bio put do osvajanja zlata u Nici?
-Iza mene je u ronjenju otprilike nekih osam godina. Cijelu godinu se ustvari pripremam i treniram. Baš za ovo natjecanje, krenuo sam u more negdje u ožujku. Treniram u zadarskom kanalu gdje su dubine nekih 40-ak metara, što mi prva dva tjedna odgovara, nakon toga odlazim preme Krantunu, iza Ždrelskog mosta prelazim u drugi kanal gdje su dubine oko 65 metara, te se i tamo zadržavam 14-ak dana, e nakon toga kreću problemi jer moram ići u Pakoštane i tamo za svaki trening spuštati gliser u more. Nakon toga izlazim iza otoko Gangaroa, gdje ima dubine oko 90-ak metara i kad tu dubinu potrošim onda sam odlazio, npr. u Vis gdje sam s ostalim reprezentativcima imao i završne pripreme. Budući je ljeti bazen u Zadru zatvoren morao sam na pripreme odlaziti u Šibenik.
Koje je preglede potrebno obaviti da bi sudjelovao u svjetskom prvenstvu u ronjenju na dah?
– Sama AIDA, organizacija pod kojom smo se natjecali, poslala je dokumentaciju, koju traže od doktora. Oni nemaju neke posebne zahtjeve, zadovoljavaju se potvrdom liječnika koji jamči za vaše zdravlje, jer na kraju krajeva sam znaš koliko možeš.
Imate građevinsku tvrtku, osim što ronite vi vozite bager, pjevate u zboru, otac ste troje djece, pa nas zanima kako sve stižete?
– Dižem se rano i rano idem leći. Letim cijeli dan. Nekad je jako teško.Treninge ponekad spajam s obitelji, koja mi pomaže puno, rastežem se pred televizijom što je također dio priprema. Nekad me djeca osiguravaju prilikom treninga u bazenu, jer to ne možeš sam i tako uz dobru volju sve nekako ide. U firmi je isto tako, imam podršku obitelji u svemu.
Član ste ronilačkog kluba 2 dive, koji osim u ronjenju na dah i podvodnom ribolovu rado sudjeluje u eko akcijama čišćenja zadarskog podmorja, što vaša medalja znači klubu?
– Zlatna medalja znači puno za klub i članove, i vrijeme je da bude tako. Jer do sad smo bili jako loše financijski potkovani. Mojim kolegama je bio pokriven put u Nicu, a klub nažalost mene nije mogao financirati, već sam sve morao sam. No nadam se da će se to promijeniti od iduće godine. Razgovarali smo i s gradonačelnikom i s ljudima iz sporta koji kažu da će nam iduće godine pomoći i omogućiti da sudjelujemo što kvalitetnije u natjecanjima, jer na kraju krajeva pokazali smo da možemo puno.
Za kraj, Božidare odakle ljubav prema ronjenju?
-Oduvijek sam težio baviti se nečim što i nije tako uobičajeno, pa sam tako nekad htio biti i mađioničar, no sve je počelo jednog ljeta u Božavi, gdje sam po prvi put zaronio na 15 metara, nakon toga, zaronio sam na 17metara, pa prvi tečaj na 36 metara i tako je sa svakim metrom rasla i moja želja da idem još više i još dalje. To mi pričinja veliku radost i zadovoljstvo jednostavno volim razmišljati o svakom pređenom metru i susretu s novim.
