Kad upoznate glumicu Jasnu Ančić, odmah vam je jasno zašto su joj redatelji u cijeloj karijeri bez razmišljanja povjeravali uloge velikih i snažnih žena. Energična, temperamentna i karizmatična, ova rođena Zadranka dugo je godina bila članica ansambla dubrovačkog teatra, no prije četiri godine odlučila se vratiti kući i zajedno s kolegom Mirkom Šatalićem iz mrtvih dignuti kazalište u rodnom gradu koje više od 30 godina nije imalo vlastitu predstavu. I uspjeli su.
S golemim entuzijazmom u kratkom vremenu obnovili su zadarski ansambl, a publika je jedva dočekala da osim gostujućih predstava konačno može pogledati i nešto iz vlastite produkcije.
Na zadarskim daskama Jasna je lani prvi put režirala atraktivnu predstavu “Velike diktatorice”, pokrenula glumačku radionicu iz koje teatar crpi mlade snage, ali i otkrila sebe u jednoj potpuno novoj ulozi – ulozi komičarke u kojoj uživa i koja joj je lani donijela nagradu na Danima satire za najbolju žensku ulogu u predstavi “Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica” u režiji Dražena Ferenčine.
Predstava koja je iznjedrila cijelu galeriju autentičnih gradskih likova i pomalo zaboravljenih lokaliteta brzo je postala apsolutni hit među zadarskom publikom. Upravo ovih dana, 20. veljače, sprema se premijera svojevrsnog nastavka ove komedije, nazvana “Od Foše do Atlantide”, u kojoj Jasna Ančić ponovno igra Stošu.
Kad je danas s odmakom pitamo je li se ta hrabra odluka – jer doći u kuću koja uopće nije imala vlastiti ansambl iz teatra koji je slovio za jedan od najboljih zaista jest hrabra – isplatila, odgovor se nameće sam po sebi.
– Cijelu karijeru igrala sam uloge snažnih žena i moram vam priznati, to me na kraju počelo nervirati. Kad je trebalo igrati Medeju ili Lady Macbeth, često se događalo da redatelji kažu: “Ma to će Jasna”. A ja sam silno željela sebe vidjeti kao komičarku.
Nakon predstave Mambo Italiano, gdje sam inzistirala na maloj ulozi smiješne Sicilijanke i vlastitom improvizacijom od nje napravila zgodnu epizodu, dogodila se Stoša koju dugo neće moći ništa zasjeniti. To je ljubimica Zadra, neka takva i ostane – kaže ova, po mnogu čemu, netipična glumica koja teatar još uvijek doživljava romantično, a glumu ne kao zanimanje, već kao svoje stanje.
– Teatar ne volim samo kroz svoju ulogu. Volim ga široko, kroz svoje kolege. Zato sam na jednu jedinu monodramu koju sam imala u životu pristala tek nakon deset godina nagovaranja. Htjeli vi to ili ne, kada ste na daskama već sto godina kao ja, gluma više nije profesija, nego stanje duha, moje psihofizičko stanje – govori glumica koja baš zato odbija, kako kaže, manekenski način razmišljanja koji je u domaćim teatrima i te kako prisutan.
– O našim kazalištima odlučuju manekeni, teatri su prepuni ljudi koji uopće ne razumiju kazalište. I koji na predstave dolaze po zadatku da ih se vidi. A bez obzira na te bukače, glumci su tako skromni i tiho rade svoj posao. Ne postoji ni jedan glumac, to vam garantiram, koji svoj posao ne radi s ljubavlju. Imate liječnike koji ne vole svoj posao, profesore koji bi radije ostali doma, blagajnice u supermarketima… ali ne u glumi.
I to bez obzira kakva je uloga koju igraš – smatra Jasna Ančić koja bez ustezanja govori kako su sapunice pogubne za glumčevu karijeru, njegov egzistencijalizam i način razmišljanja. Glumu u sapunici slikovito opisuje kao scenu s dvojicom susjeda koji, umjesto odlaska na kavu, biraju razgovor preko Facebooka.
S Marijom Kohn u predstavi ‘Moja stara gospođa’
Glumačka higijena
– Sapunice su lišene emocija, znanja i talenta. Vi ponavljate scenu 20 puta dok nije dobro montirano, to nije gluma. A ja držim do svoje glumačke higijene. Što vrijeme više prolazi, vidim koliko je ljudi poskliznulo na tankom ledu sapunica, zasjavši jednu sezonu dok su ih prodavačice prepoznavale. Ali to kratko traje, a nakon toga završe iza zastora praznine i zaborava.
To glumac sebi ne smije dopustiti. S druge strane, glumac u teatru i sa 50 godina još uvijek nije iskorišten i može puno dati. To je prekrasna ljubav prema poslu koja mene vodi – otvoreno govori Jasna koja priznaje kako je od svih nagrada koje je dobila najemotivnije primila onu od Grada Zadra. U šali dodaje kako joj sada fali samo još ona za životno djelo.
– Po našim smiješnim zakonima ta bi nagrada trebala označiti i kraj moje glumačke karijere. Nažalost, životno priznanje u Hrvatskoj je znak da više niste potrebni. Kojeg li apsurda da vas nagrada za životno djelo praktički pokopa! Ali, ja to obijam – poručuje prva dama zadarskog kazališta.
Kad je nedavno čula da bi se zadarski teatar mogao zatvoriti, Jasna je odmah zakucala na vrata gradonačelniku.
– Srećom, to se neće dogoditi. Ali, ako bi se ovaj ili bilo koji teatar ponovno zatvorio, to bi bilo ravno eutanaziji. Zadar već ima urbanu kazališnu publiku i mlađe generacije koje polako vraćamo u kazalište. Bilo je i prigovora na repertoar, ali meni je to drago. Neka pucaju, to samo znači da prate naš rad, da je ovaj teatar živ i otvoren. Uostalom, ja volim kritike, čine me kreativnijom – poručuje zadarska glumica.
Protiv e-maila i facebooka
– Ovo je vrijeme kada smo osjećaje stavili na sušilo, kao da nisu naši. Postali su premokri, a mi smo ih se počeli stidjeti. Stidimo se suza, a to je prestrašno.
Odatle i moja distanciranost prema svemu što je tehnologija, ja se želim sukobiti jer mi je čovjek i dalje najvažniji u cijeloj priči – govori glumica koja se potpuno lišila modernih načina komuniciranja. Mobitel joj je nužno zlo, a e-mail ili Facebook profil alati “botox” generacije od kojih uvijek radije bira iskren i živ razgovor.
Među njima je i Doris Pinčić, mlada glumica iz “Larina izbora” koju je upravo Jasna Ančić pripremala za prijamni ispit na Akademiji.
– Kad radite svega dvije produkcije godišnje, ostaje vam beskrajno puno vremena, čak dva slobodna godišnja doba. To mi je došlo idealno da se posvetim onome što volim više od vlastitog nastupa – radu s mladima. Vjerujte, ponosna sam na njih i njihovu predanost – govori Jasna.
