Krvavi vučji pir se nastavlja. I prije tri noći se Oko Milnovače pokraj Ždrila Kneževića čulo zavijanje vukova, iako su lovci posedarske Kamenjarke proteklu nedjelju odstrijelili jednogodišnjeg vuka. Za pastire Ždrila, Slivnice, Ćoze, Vučipolja i drugih zaseoka krik divlje zvijeri značio je dolazak još jednog neizvjesnog dana u njihovoj borbi za obranu stada ovaca od hordaških napada predatora. Za one u ministarstvima u Zagrebu koji nemaju pojma kako je pastiru gledati dok mu vuk kolje janjce ispred njegovih očiju, uzima doslovce kruh iz usta to znači da to područje treba nastaviti promatrati. I ljudima nije jasno zašto? Zapravo oni su već stvorili svoje mišljenje. Vuk je ispred njih. Nitko neće maknuti prstom da se zaštiti njihova egzistencija na djedovini, dok će ih za ubijenog vuka oderati za 40.000 kuna.
U tri godine zaklano 600 ovacaZadnji napad vuka doživio je Šime Knežević iz Ždrila u ponedjeljak, 23. siječnja. Dok je sa stadom bio na ispaši napali su ih vukovi i u manje od pet minuta zaklali osamnaest ovaca i janjaca. Šteta od 20.000 kuna, a nisi ni okom trepnuo. Šime nema volju razgovarati s novinarima. I ima pravo. Što njega neki novinar iz grada može razumjeti, kako je njemu koji iza sebe ima više od pola stoljeća i sa šećernom bolešću svako jutro s ovcama ide na pašu. I to po ovom pasjem vremenu, kada bura s Velebita pothlađena snijegom skoro kida dijelove lica. I onda doživi napad vukova na svoje blago pa na kraju kaže, što je tu je, i zahvali dragom Bogu što je na ramenima sačuvao živu i zdravu glavu. Na proljeće će doći trgovci koji su priča sama za sebe. Jedno se dogovore, počastiš ih vinom i pršutom i onda za pet minuta promijene priču. Nije ni čudo što barba Šime kaže da će od svega dignuti ruke, kako govori njegov sin Jure.
– Čaču je jako pogodilo ovo što se dogodilo. Kada su dva vuka ušla u ogradu potira je ovce kući da spasi što se spasiti može. Da nije bila bi i gora šteta. Rekao je da će sve prodati. Sada su nam zaklali deset janjaca i osam ovaca. Prije dva mjeseca deset. U zadnje četiri godine zbog vukova smo izgubili više od pedeset ovaca i danas ih imamo osamdeset.
Šime ne bi bio prvi koji se odlučio na prodaju stada. Ive Knežević koji drži lokalnu gostionicu je to odavno napravio. Imao je sto komada, a sada je ostavio dvadesetak.
– Nemam vremena ići s njima, a ako ih pustim same, napast će ih vukovi. Ovo je čudo što se nama dogodilo. Prije nikada nije bilo napada vuka. Je jednom pedesetih godina prošlog stoljeća, kada su preplivali Velebitski kanal, ali samo jednu godinu i više nikada do prije tri godine. Od tada je na području od Ždrila do Slivncie zaklano najmanje 500 do 600 ovaca. Ovo je neki čudan vuk. Nije siv kao naš velebitski, već žut kao sibirski, kaže Ive Knežević, inače lovac kojem je bilo osobito zadovoljstvo što je sudjelovao u hajci u kojoj je nedavno ubijen vuk.
Diplomatski iz ministarstva
Ipak, bez obzira na kratkotrajnu zadovoljštinu koju su doživjeli svi pastiri ovog kraja zbog odstrela vuka i dalje ostaju neriješeni problemi. Jure Knežević kaže kako je taj kraj idealan za ovčarstvo. Janjci jedu malu travu, začinjenu morskom solju. Prava kvalitetna janjetina kojoj ona iz Like nije ni do koljena.
– Sa 150 ovaca čovjek bi mogao zaraditi 15.000 eura godišnje. Prava plaća, aj ih zaradi negdje drugdje. Ja bih prvi sve ostavio i bavio se ovcama. Kao da se meni ide na Lošinjsku plovidbu za 1.300 dolara mjesečno, pola godine me nema kući, a doma žena i kćer koja ima malo više od godinu dana. Međutim, kako se baviti ovcama, kada strahujemo od vukova. Još nas u kući ima pa ih držimo nešto, ali kako je ljudima koji žive sami. Ne mogu cijeli dan biti vani s blagom, a ako ih puste same zaklat će ih vukovi. Žalosno je da to što su došla takva vremena da je vuk zaštićeniji od čovjeka.
Njegov tetak Marinko Knežević razgovarao je s Ministarstvom kulture nakon nedavnih događaja kako bi dobio odgovor što planiraju poduzeti da se zaštite pastiri tog kraja. Njemu su vukovi zadnjih godina zaklali četrdesetak ovaca i janjaca. Iz ministarstva je dobio tipičan diplomatski odgovor.
– Zvao sam u Ministarstvo kulture i tamo razgovarao s Markom Trošićem. On mi je rekao da su dali upute da se prati ovo područje i vidi postoji li još vukova. Mi ne trebamo ništa pratiti da bismo znali odgovor jer ih čujemo svake noći kako zavijaju tu pokraj kuća.
S kalašnjikovom uz ovce
U Lovačkom društvu Kamenjarka smatraju kako je za porast broja vukova zaslužno povećanje populacije divljih svinja. Vukovi su došli za hranom, a ovce koje su naišle došle su im kao jackpot. U uvjetima kada ih državne institucije štite i ima hrane nesmetano su se razmnožili. U zadnjoj hajci odstreljen je jedan vuk i sada su lovcima ruke vezane.
– Smatramo da su na području od Slivnice do Ždrila Knežević dva čopora vukova, ukupno deset jedinki. Zadarskoj županiji, konkretno za područje općina Ražanac, Poličnik i Posedarje dozvoljen je odstrel samo jednog vuka. Mi ćemo tražiti da se nama dozvoli odstrel još jednog zbog specifičnosti našeg područja. Također, popisat ćemo sve napade vuka koji su se dogodili na ovom području i štetu koju su počinili i tim podacima od nadležnih službi tražiti da učine nešto.
Za to vrijeme struka preporučava stočarima mjere zaštite kako bi smanjili broj napada vukova ili barem veličinu štete. Uz stado mora biti pastir. Ako je stado do 50 ovaca jedan pastirski pas, do 50 do 150 dva, a preko 150 ovaca barem tri pastirska psa. Međutim, praksa ne stoji za toga. I lovci i ljudi kažu kako je mala pomoć od toga. Vukovi već napadaju stada koje čuvaju pastiri, a ni psi im ne bi nešto zasmetali, s obzirom na njihovu snagu i veličinu. U takvim uvjetima počele su kružiti priče da neki pastiri uz ovce idu s kalašnjikovom. Priča zvuči nevjerojatno, ali odlično odražava stanje u kakvom su se ljudi nalaze. Zorka Lerga iz Slivnice ima želju da je snime kako drži pušku u ruci i ubija vuka. Pastirima je film odavno “puknuo” i spremni su učiniti sve da se obrane od vuka.
Priče o zaštiti divljih životinja i o tome kako je Hrvatska posljednja ili najveća oaza divljih zvijeri u Europi ih previše ne zanimaju. Naravno da je tako kada su u razvijenim zemljama predatori potjerane u korist seljaka koji se nesmetano razvijao. Sada istu šansu za razvoj želi i domaći pastir. Ne da bogati europski seljak na Hrvatsku gleda kao na neki zaštičeni rezervat, zoološki vrt u kojem obitavaju divlje zvijeri koje on može vidjeti samo u enciklopedijama, a zajedno s njima su tu i neki domoroci, umjetnici u preživljavanju. I sve to zbog toga što je danas vuk na prvom mjestu, a ne čovjek i njegovo pravo na blagostanje i život na djedovini. Lijepo je štititi prirodu, ali zar ne bi trebalo prvo zaštiti čovjeka i njegov tradicionalni način života, pitaju se pastiri.
– To potvrđuju naši podaci s terena. Na neki način su i oni to indirektno priznali jer su dopustili njihov odstrel. Hrvatska godišnje plaća milijun eura štete zbog vuka. Govorim o direktnoj šteti u koju spada rad vještaka i stručnjaka, isplate stočarima i drugo. Gdje je indirektna šteta. Pastiri znaju najbolje kako se stado koje napadne predator teško vrati govori Budor i dodaje:
– Vuku nije mjesto u Dalmaciji jer tamo nema divljih zvijeri koje bi ga privukle, kao, na primjer, u Gorskom kotaru. Međutim, ima stada ovaca i država ga štiti. Mi smo jedina država s takvim pristupom dok se u drugima lovi pa čak i nagrađuje za odstrijeljenog vuka. Italija, Austrija, Švicarska i Njemačka ga, također, ne žele. Ne želi ga nijedna zemlja koja razvija ekstenzivno stočarstvo.
