Da nam je prije Europskog prvenstva u Srbiji netko ponudio broncu vjerojatno bismo je objeručke prihvatili. Nije najviša, ali i treća stepenica na postolju dokaz je da su „kauboji” i dalje u odabranom društvu rukometnih velesila. Da je bilo malo više sreće i spretnosti u završnici dvoboja sa Španjolskom ili u drugom poluvremenu epskog ogleda sa „orlovima” mogli smo i do toliko očekivanog prvog europskog naslova, no i bronca nedvojbeno zrcali uspjeh. Složit će se i Ivan Ninčević, koji je omotan u hrvatsku zastavu s natpisom „Proud to be Croat” na dodjeli odličja utjelovio osjećaje igrača i stručnog stožera, ali i cijele nacije.
– Na kraju smo presretni osvajanjem trećeg mjesta. Nakon poraza od Srbije u polufinalu htjeli smo pobjedom zaključiti turnir i tako naplatiti golem trud uložen za vrijeme priprema. Krvavih koljena smo odlazili s treninga, odnosno s utakmica na Europskom prvenstvu, mjesec dana nismo izlazili iz hotela, tako da bronca predstavlja nagradu za sve navedeno. Nakon utakmice sa Španjolskom moglo se vidjeti kako smo samo slavili: kao da smo osvojili zlato – govori lijevo krilo Hrvatske i bundesligaša Berlina te naglašava da motivacija Golužine momčadi u utakmici za treće mjesto nije bila upitna.
– Rekli smo jedni drugima da bi nakon svega četvrto mjesto zaista bilo neuspjeh; posebno jer smo bili blizu finala i prvog europskog naslova Hrvatske. Zato smo se trgnuli i dali sve od sebe kako bi se na kraju turnira našli na postolju. Nije bilo lako vratiti se, ali smo pokazali da ova momčad ima karakter – da je pobjednička.
Ne pobjeđuju uvijek bolji
Je li Hrvatska u polufinalu izgubila od slabije momčadi, bez obzira na nekoliko vrhunskih igrača Srbije?
– Jest. To iskreno mislim, no sport je takav da bolji ne pobjeđuju uvijek. Srbija je kvalitetna momčad koja je imala svoj dan i fanatičnu podršku prepune dvorane, a suci su im dopuštali da provedu dvije minute u napadu, za razliku od nas. Tako su umrtvili igru i uspjeli preliti vodu na svoj mlin. To su po meni glavni razlozi našeg poraza.
A ostali?
– Napravili smo nekoliko grešaka na otvaranju drugog poluvremena te dopustili Srbiji da preuzme prednost. Kasnije smo je pokušavali stići, ali nismo uspjeli prvenstveno zbog kriterija o kojem sam govorio. Današnji moderan rukomet daleko je od igre koja je dopuštena Srbiji u polufinalu.
Kad smo se dotakli suđenja, zanima nas i komentar sudačkih odluka iz završnice utakmice za treće mjesto sa Španjolskom.
– U ovom slučaju ne bih previše ulazio u odluke njemačkog dvojca. Jer, radilo se o njihovim procjenama kaznenih udaraca koje često znaju biti predmet rasprava. Smatram da suđenje u ovoj utakmici nije bilo loše, a i da jest: da su im dosudili i 100 penala, vjerujem da bismo opet pobijedili Španjolce.
Kako to da domaćini europskih i svjetskih prvenstava gotovo u pravilu ostvare visoke plasmane? Je li u pitanju samo domaći teren, ili…
– To je uvijek tako. Imamo više primjera: Švedska, Tunis, Slovenija…
Pored potpore svojih navijača domaćini natjecanja dobivaju i potporu sudaca. Ne radi se o velikom, ali domaćini se oslanjaju na lagani vjetar u leđa. Praksa je pokazala da je tako u više navrata i ne vjerujem da će se u budućnosti nešto značajnije mijenjati.
Koliko žalite zbog poraza od Španjolske u skupini? S dva boda biste vjerojatno izbjegli Srbiju u polufinalu.
– Žao nam je jer bismo tako možda imali lakši put, no što je tu je, sada nema smisla osvrtati se. Zato smo im uzvratili u drugoj utakmici.
Dočekao priliku
Prije odlaska u Srbiju kazao si da čekaš pravu veliku priliku. Jesi li je dobio i jesi li je iskoristio?
– Nažalost, šansu sam dobio ozljedom Manuela Štrleka. Smatram da sam je dobro iskoristio i uspio realizirati dogovor s izbornikom da igram strpljivo i čekam svoju priliku. Zadovoljan sam svojom igrom, premda je ona u ovom slučaju u drugom planu. U rukometu se ne igra za sebe nego za kolektiv, a to posebno vrijedi kada nastupaš u nacionalnom dresu.
Je li Slavko Goluža igrom Hrvatske i osvajanjem trećeg mjesta dokazao izborničke kvalitete?
– Rezultat je iza njega i to mu ne može nitko osporiti. Isto tako, reprezentacija je u odnosu na Svjetsko prvenstvo u Švedskoj pokazala velik napredak: igramo brzo i moderno, što je također njegova zasluga.
Trebamo li od hrvatskih igrača na EP-u nekoga posebno istaknuti?
– To bi bio Marko Kopljar. Sjajno je odigrao turnir i pokazao da je s pravom izabran u idealnu momčad prvenstva. Pokazao je i da vrijedi puno više od onoga što se o njemu pisalo nakon Švedske.
Planovi i želje za nastavak sezone?
– Već 4. veljače nastupit ću na All Star utakmici njemačke Bundeslige, a četiri dana poslije me očekuje i prva prvenstvena utakmica. Uz nastupe u Ligi prvaka bit će to težak i zgusnut raspored, ali nadam se da će sezona za mene trajati što duže: sve do ljeta i Olimpijade.
„Silenzio” zbog novinara
Zašto, izuzev Hrvatskoj televiziji, nakon dvoboja za broncu niste željeli davati izjave hrvatskim medijima?
– Zbog konstantnog potenciranja svađa u reprezentaciji. Novinari stalno žele nametnuti su da Balić i Goluža u svađi ili da Balić neprestano šefuje, što nije istina. Nitko zapravo nije upitao igrače koja je prava istina, a ako bi se i dogodila iznimka, onda bi naše izjave bile krivo interpretirane. Željeli smo zaštititi sebe i prije svega pozitivno ozračje koje vlada u reprezentaciji.
Logičan izbor
Trebamo li pitati koju reprezentaciju priželjkuješ za prvog protivnika na Olimpijskim igrama ili na prvom većem natjecanju?
– Ne treba. Dovoljno je jasno.
Ninčević je naglasio da izuzev neugodnih povika s tribina i gađanja igrača kovanicama „kauboji” nisu imali neugodnih iskustava u Srbiji, no zgrožen je ponašanjem domaćih huligana prema hrvatskim navijačima.
– Zanemarimo li te dvije stvari, u Srbiji smo imali uglavnom pozitivna iskustva. Isto, međutim, ne mogu reći naši navijači, od kojih su neki pretrpjeli zaista barbarske napade. Ponašanje određenog dijela srpskih navijača, ako su to uopće navijači, je za svaku osudu. Nadam se da se ovakvi primjeri neće ponavljati u budućnosti.
