Punih dvadeset godina objašnjavali su nam teoretičari Domovinskog rata zašto je devedeset prve ginula naša mladost. A iz nekog, do danas posve nejasnog razloga, ginula je za loptačke sportove.
Kojekakvi su veliki historijski i geostrateški razlozi u prošlosti gurali uplašenu mladost u blatnjave rovove, ginuli su mladi ljudi za careve i kraljeve, za nezavisnost i slobodu, ginuli su za naftu i plin, ovladavanje trgovačkim koridorima, ruske tajge ili izlazak na toplo more, dok je hrvatska mladost, eto, ginula da bi neki novi klinci sutra mogli igrati rukomet, košarku i nogomet, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.
“Nisam za takvu Hrvatsku, da meni šačica ljudi iz Sportskih novosti drži predavanja što moram raditi. Nisu ljudi za to ginuli!”, govorio je tako slavni Lino Červar. “Gospodo košarkaši, nemali broj vaših vršnjaka nije doživio vaše godine jer su položili živote da biste vi mogli igrati za Hrvatsku!”, tvrdio je, sjetit ćete se, današnji glavni urednik Hrvatske televizije Bruno Kovačević. “Nisu naši mladići ginuli da bi Bišćan mogao zarađivati milijune u Liverpoolu!”, upozoravao je pak poglavnik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković.
Čudni su, kako vidite, putevi povijesti. Kad tad oljušti se ta ljuta kapula i u suzama otkrije kako su veliki historijski procesi pokretani ponekad baš blesavim, naizgled nevažnim razlozima. Hrvatska je, eto, postala nezavisna država, cijela se Titova Jugoslavija raspala samo zato jer je jedan trinaestogodišnji zagrebački klinac izlanuo Djedu Božićnjaku da bi želio kad naraste potpisati za Liverpool.
Evo, na primjer, Europska unija. Teške su povijesne nevolje tjerale europske države na historijskim raskršćima da se udružuju i učlanjuju u veliki kontinentalni savez – politička, ekonomska, vojna ili energetska sigurnost – raspisivali su se referendumi u goloj borbi za nacionalni opstanak ili barem za širenje tržišta krupnom međunarodnom kapitalu, dočim je, recimo, Hrvatska u Europsku uniju ušla samo zato da bi jedna mlada provincijska poduzetnica mogla otvoriti krčmu.
– Hrvatska je u Europskoj uniji, i moja Fani će konačno moći graditi na Prvoj vodi! – trijumfalno je rezultate referenduma za pristupanje EU komentirao splitski feudonačelnik Željko Kerum.
Ukratko, shvatili ste, nisu Hrvati glasali za priključenje Hrvatske Europskoj uniji da bi Marjan bio pusta šuma po kojoj će bauljati penzioneri, rekreativci, obitelji s balavom djecom i ostali gradski nakot. I da se živ čovjek nema gdje izvaliti u luxury beach lounge bar, pa s Livajom i Svagijem popiti cocktail od graševine i mineralne.
Željko Kerum je od onih rođenih pod sretnom zvijezdom. Teško mi se sad sjetiti nekoga koga je povijest svojom teškom, kvrgavom i krvavom rukom tako nježno pomazila kao mladog srednjoškolca iz Ogorja. Dobro sad, zvijezda pod kojom je rođen bila je više komunistička petokraka, ali cijela se svjetska povijest urotila da mu raskrči put.
Tito je, recimo, osnovao pokret nesvrstanih da bi jugoslavenska poduzeća dobila unosne poslove na Bliskom istoku, pa da mladi Željko dobije posao vozača bagera u Iraku i zaradi pare za mali kvartovski dućan.
Onda se Jugoslavija raspala, Hrvatska je vojska krenula u rat za rukometaše, košarkaše i pojačanja Liverpoola, mladi dućandžija s Brda bio je na rubu da proda butigu i ode za centra u neki NBA klub, ali onda je ispravno procijenio da nema ni visinu za košarku, ni snagu za rukomet, ni pamet za nogomet, pa se dao u – biznis.
– Moram odmah reći da bez svoje države i ovog Dana državnosti ja danas ne bih bio na ovom mjestu – rekao je nesuđeni centar stoper Liverpoola prije tri godine, na proslavi Dana državnosti. – Kako je stasala ova država, tako sam i ja stvarao svoju karijeru. Zahvaljujem ovom prilikom svim braniteljima što su mi omogućili da razvijem svoj posao, kako za sebe i svoju obitelj, tako i za ovaj grad i ovu državu.
– Nema na čemu, Žele – odgovorili su branitelji uglas. – Samo deri!
Hladni rat i komunistička Jugoslavija omogućili su mu tako prve pare, raspad sovjetskog imperija i slobodna Hrvatska uspješnu poslovnu karijeru, ali Žele još uvijek nije imao sve. Imao je veliki trgovački lanac, goleme robne kuće, građevinske firme, luksuzne hotele, vile, jahte i limuzine, imao je karijeru gradonačelnika i saborskog zastupnika, imao je pedeset milijuna kuna na knjižici, baš sve je Kerum imao osim jednog: malog kafića na plaži. Negdje na Marjanu, u hladu borove šume, ništa posebno, mali beach bar, da Livaja, Svagi i on imaju gdje sjesti u trenucima velikih historijskih prevrata.
Onda je došla Europska unija.
– Šta ćemo sa Želom? – pitala je Angela Merkel onog povijesnog dana za slobodnu Hrvatsku.
– Šta s njim? – uzvratio je José Manuel Barroso.
– Ma onaj objekt na Prvoj vodi. Fanin kafić – odgovorila je njemačka kancelarka.
– Ne daju im gradit.
– Šta mi tu možemo? Misliš, sankcije? Ili da bombardiramo?
– Ne, ne. Mislila sam – zamislila se frau Merkel – da ih primimo u Europsku uniju.
– Želu i Fani?
– Ne, Hrvatsku.
Daj sad onaj gemišt
Tako je, manje je poznata ta stvar, Hrvatska primljena u Europsku uniju. Veliki historijski procesi, rekoh, ponekad su pokretani baš blesavim, naizgled nevažnim razlozima.
Moram odmah reći da bez Europske unije ja danas ne bih bio na ovom mjestu – reći će sutra na svečanom otvaranju First Water Luxury Beach Lounge Bara gradonačelnik Splita. – Kako je stasala Europska unija, tako sam i ja stvarao svoju karijeru. Zahvaljujem ovom prilikom svim europskim političarima što su mi omogućili da razvijem ovu malu laundž gostionicu, kako za sebe i svoju obitelj, tako i za ovaj grad, ovu državu i Europsku uniju.
– Nema na čemu, Žele – odgovorit će Angela Merkel iz separea. – Daj sad onaj gemišt, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.
