Samo nekoliko dana poslije izlaska iz tiska Bilosnićeve poeme »Vukovar», u javnosti se pojavila nova knjiga ovog autora, poema pod znakovitim naslovom «Crno je crno». Kao i u poemi „Vukovar” tako i u poemi «Crno je crno» autor ustrajava na poetici snažnog i optužujućega Krika, ali i duboko-tragičnoj poetici Križnoga puta. Dok se u «Vukovaru» sjeća tragedije hrvatske Guernice, u poemi «Crno je crno» Bilosnić govori o stanju u Domovini, Europi i svijetu, uspoređujući ga sa stanjem u Africi.
Poema «Crno je crno» objelodanjena je u izdanju Udruge 3000 godina Za dar, koja se posljednjih godina na godišnjoj Izložbi izdavaštva i tiskarstva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, ističe se kao jedan od najplodnijih izdavača u Gradu Zadru. Kao i većinu svojih knjiga, tako je i poemu «Crno je crno» Bilosnić sam grafički i likovno opremio. S iscrpnim pogovorom naslovljenim «Nevino suđena vatra na lomači svijeta» knjigu je popratio dr. sc.Igor Šipić.
Sanja je Knežević o poemi napisala slijedeće: «Poema „Crno je crno” Tomislava Marijana Bilosnića preuzima u književnom ruhu svu angažiranost suvremenog društvenog bunta. Premda je kao zasebna knjiga iz tiska izašla tek ovih dana, ova je poema na samom početku 2011. godine u cijelosti objavljena u časopisu „Zadarska smotra”. Doista, Bilosnić kao da je profetski najavio sjevernoafričke revolucije, kolaps svjetskog monetarnog sustava, opću krizu neoliberalnog društva, svu katastrofu 2011. godine.
U poemi „Crno je crno” autor je ožeo svu nepravdu i tugu svijeta pozivajući se na samo tijelo boli i nepravde – na crnu i do bijelih kostiju obespravljenu Afriku. Afrika je metafora propasti zapadnoeuropske civilizacije kojoj svjedočimo na početku 21. stoljeća, htjeli to priznati ili ne. Poput šamanske formule poemu ritmički razbijaju pripjevni stihovi „Afrika / Afrika” u sugalsju s Galovićevim „crn – bel / crn – bel”. Samo intertekstualno prizivanje Galovića nije slučajno, naime njegova arkadična „Crn – bel” nastala je u sam osvit Prvoga svjetskog rata, rata u kojem je i sam pjesnik nestao, ali i rata koji je obilježio propast jednog društvenog sustava. Afrika je stoga za Bilosnića i njegova obespravljena i ponižena domovina Hrvatska, kao što je to i današnja Europa, kao i sav ostali neoliberalni svijet. Afrika su svi oni mali nad kojima bdije vlasnička, kolonijalistička i imperijalistička čizma. Pa makar se ona danas zvala tek novac. Za Bilosnića je indikativno crn i sam Juda koji u crnim rudnicima siše zlato. Juda izdajnik cijela je naša civilizacija, utemeljena na laži, prevari i istrjebljenju slabijega, postkolonijalističkim rječnikom rečeno – Drugoga. Bilosnićev pjesnički tekst stoga nudi dvostruki užitak čitanja – suvremenom čovjeku nadaje se kao tekst ohrabrenja i poziv na bunt i borbu protiv zadanoga stanja, no on je istodobno bogato štivo u kojem se prepoznaje nova filozofija, postfeministička svijest, postkolonijalistička ideja, i konačno – duhovno-obnoviteljska misao”.
