Zbog čega je propala Tankerkomercova Marituna?

Imovina nekadašnje „Maritune”, jedne od četiriju tvrtki sa zadarskog područja koje su se bavile uzgojem tuna, već se mjesecima pokušava prodati. Za brodove „Mežanj”, „Tonka” i „Mingo” nije bilo kupca (za ovaj zadnji koji je i najveći razlučno pravo ima HBOR pa će teško naći kupca). Dva broda, „Marituna” i „Molo” ipak su našla kupca, za 375 tisuća eura kupuje ih tvrtka „Morski val” – zajednička tvrtka stankovačkog prerađivača inćuna “Ostree” i pakoštanskog uzgajivača ribe Žonija Maksana.

No, u stečaju „Maritune” još je vrlo daleko od naplate potraživanja vjerovnika koja su dosad priznata u iznosu od čak 190 milijuna kuna. Zanimljivo je u tome da je najveći vjerovnik s oko 130 milijuna kuna zadarski „Tankerkomerc” koji je i osnovao „Maritunu”, no s takvim načinom rješavanja stečaja ostali vjerovnici nisu baš oduševljeni jer po tome ispada da će iz stečajne mase, ako se uspije naplatiti, najviše dobiti „Tankerkomerc”, a kratkih rukava ostat će mnogi ribari koji su isporučivali srdelu i drugu sitnu plavu ribu za uzgajališta.

Neizvjesno je i kako će se naplatiti dug od 4,9 milijuna kuna, koliko potražuje 89 bivših zaposlenika, kojima je dosad ukupno isplaćeno samo 300 tisuća kuna.

„Tankerkomerc” je u biznis s tunama očito krenuo prekasno i prvi je zapao u velike teškoće koje su dovele do stečaja. Naime, eksperimentalnu proizvodnju tuna počeli su hrvatski iseljenici iz Kali na otoku Ugljanu prije punih 15 godina. Prve su godine uzgojili 39 tona tuna i krenuo je posao koji je u početku izgledao kao stvoren za preporod hrvatskog ribarstva. Ribari koji su lovili malu plavu ribu imali su osiguran plasman svog ulova uzgajivačima tuna, a tuna je postizala rekordne prihode zbog dobre cijene na japanskom tržištu.

Prije deset godina na najvećoj svjetskoj burzi ribe u Tokiju jedna jadranska plavorepa tuna od 200 kilograma postigla je cijenu na aukciji od čak 173.600 dolara, dakle 868 dolara po kilogramu. U prosjeku je cijena tune bila 25-30 dolara, sasvim dovoljno za dobru zaradu i nije se moglo proizvesti koliko se tražilo.

U to je vrijeme najprije na zadarskom području počelo koncesioniranje mora za uzgajališta riba, nakon “Kali tune” tu su osnovani “Jadran tuna”, “Adriatic tuna” i “Marituna”, a na splitskom području “Brač tuna” i “Drvenik tuna”.
Kako su kapaciteti za uzgoj tuna rasli, rastao je izlov pa je reagirala međunarodna komisija za zaštitu tuna ICCAT i počelo je smanjivanje ulovnih kvota, a potom i skraćivanje razdoblja dozvoljenog ulova. Od nekadašnjih dozvoljenih 950 tona prije 15 godina, pa čak 1155 tona 2003. godine, ove godine je kvota spala na 376 tona!

A tunu je u Jadranu, uglavnom oko otoka Jabuke, dopušteno loviti samo sada, od 15. svibnja do 15. lipnja. U vrijeme ekspanzije ovog biznisa izvozilo se i više od sedam tisuća tona uzgojene tune, a sada je to upola manje. Jedan od razloga smanjenja isplativosti biznisa s tunom je i u tome što su Japanci svladali tehnologiju kontroliranog mrijesta tune, pa sve više sami uzgajaju svoju delikatesu.

Uzgojni kapaciteti sada su preveliki za dopuštene količine, zato je propala „Marituna”, od preostalih najbolje posluje “Kali-tuna” koja je proteklih godina od tvrtke koju su osnovali hrvatski ribari iz Australije postala vlasništvo islandsko-američke grupacije Bluefin Acquisition Group.

Očekivati je da će zbog nesreća u Japanu, pogotovo zbog katastrofe u nuklearki Fukushima, porasti interes za garantiranom zdravom tunom iz drugih krajeva svijeta, pa i iz Jadrana. No, zbog ulaganja drugih u ovaj biznis, za hrvatske uzgajivače ovo vjerojatno znači samo privremeno bolje razdoblje.