Svakoga dana oko 2600 siromaha pojede svoj jedini topli obrok u pučkim kuhinjama biskupijskih caritasa diljem Hrvatske, što je oko 80 tisuća obroka mjesečno!
U taj broj nisu uključeni brojni siromasi koji se hrane u raznim samostanskim kuhinjama te korisnici prihvatilišta za beskućnike. Buduovi korisnici, a pogotovo mlade obiteljići da kriza ne popušta, svakog dana Caritasu se javljaju novi korisnici, a pogotovo mlade obitelji. Tako se broj u zadnje dvije godine povećao za oko 25 posto! I ne, nitko potrebite ne pita koje su vjere.
– Iz iskustva znam da su korisnici pučkih kuhinja ljudi koji su propali kroz sve socijalne mreže. Državne institucije od njih peru ruke jer ih nisu uspjeli spasiti, te im je to zadnji izlaz, jer bi bez toga gladovali – govori nam don Petar Tomašić, koji je u Rimu doktorirao na temu nezaposlenosti u Hrvatskoj.
– Voditelje Caritasa iznenađuje to što sve više dolaze obitelji koje ne bi trebale biti na granici siromaštva, jer su donedavno normalno funkcionirale. No, kako jedan ili oba člana obitelji ostanu bez posla, a uz to su opterećeni kreditima i poskupljenjima, tako i svakodnevno kuhanje postaje luksuz. To je, uvjetno rečeno, “urbano siromaštvo” – kazala nam je Roberta Brusić, menadžerica za odnose s javnošću u Hrvatskom Caritasu.
Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije, ustanove koja dnevno podijeli 140 obroka, kaže kako su sretni jer do sada nisu nikoga odbili.
– Osjeća se veći pritisak nego do sada. Puno je mladih obitelji koje ostaju bez posla, poglavito podstanari, samohrane majke… Ujedno, 140 obitelji svaki mjesec dobiju pomoć od 400 kuna, a skrbimo i za 750 obitelji kroz osam različitih programa – istaknuo je Jerončić, dodajući kako je u 2010. promet od nadbiskupije i donatora bio oko četiri milijuna kuna, ne računajući prikupljenu odjeću i namještaj.
Na Hvaru, Braču i Visu nema pučke kuhinje, no vlč. Franjo Barčot, ravnatelj hvarskog Caritasa, kaže kako se brojka potrebitih nije povećavala.
– Ukupno imamo oko 130 potrebitih koje povremeno pomažemo. Povećanja nije bilo, jer u sezoni ljudi zarade, pa nekako prežive zimu. Otočanin je naučio živjeti i s onim što ima oko kuće, a ljudi u gradu nemaju tu mogućnost – govori nam don Franjo..
