Predsjedniče Amerike,
svjesni smo pretencioznosti
slanja otvorenoga pisma na
Vašu adresu,
jer, kako se kurtoazno veli u obraćanju vladarima, vjerujemo da posla imate napretek i da će ovo završiti u košu, a dijele nas i nimalo zanemarive milje i kilometri te jezična barijera. No, podjednako smo svjesni uzaludnosti obraćanja lokalnim vladarima, pa im ipak redovito, po profesionalnoj dužnosti, pišemo, premda je njihov utjecaj na prilike u svijetu, a i u Hrvatskoj, nesumnjivo manji od Vašeg.
S druge strane, jedan od rijetkih koji je odgovorio na tekst u ovoj rubrici zove se Ivan Šimonović i – eno ga! – danas sjedi u Ujedinjenim narodima, veliki dečko, do Amerike je dogurao. Pa zašto ne bismo pisali i Vama? Zašto Vam odavde ne bismo slali i čudna pisma, kada Vam već šaljemo neobične ljude? Pišemo Vam, naime, iz zemlje odakle je doputovao onaj sijedi s naočalama s kojim se ovaj tjedan profesionalno družila Hillary Clinton.
To nam je predsjednik, a onaj drugi s naočalama i mikrofonom što se vrtio oko Bijele kuće je Mislav Bago. Nije opasan, novinar. Svojedobno smo Vam poslali i predsjednicu Vlade, sijedu kao predsjednik, bez naočala. Sjećate se, govorila je na nekom čudnom engleskom, nije znala gdje s torbom i pitala Vas je autogram.
Pisati Vam kao predsjedniku SAD-a nije teško. Gotovo svakodnevno u hrvatske medije stižu informacije o Vašim aktivnostima. Nema tu puno kritičnosti i analitičnosti, ne predbacujemo Vama, naravno, ali ovdje mahom znamo kakve ste probleme imali oko zdravstvene reforme, primjerice. Zbivanja u Americi, barem ona bitna, uredno prolaze udaljenosti, svijet je globalna selendra, Vaša je zemlja globalni policajac, a malo je sela čiji stanovnici nisu upoznati s kretanjem uniformiranog lica.
Što ste radili zadnjih dana s ove je strane Atlantika lakše rekonstruirati nego, primjerice, što je radio Željko Kerum ili Gordan Jandroković. Stizale su još vruće vijesti o dosjetkama na Trumpov račun, o osmijehu na vic o Osami bin Ladenu u trenutku dok je počinjala akcija u kojoj je likvidiran, o “Tuljanima” i njihovoj žestokoj obuci od 120 dana s četiri sata sna…
Belaj je pisati Vam kao dobitniku Nobelove nagrade za mir. Otkako je u listopadu 2009. godine objavljeno da ste laureat, o mirotvornoj strani Vaše osobnosti se ne piše. Uz dužnu ogradu, s ove strane Atlantika i Marjana stječe se dojam kako ste jednako pravo polagali na Nobelovu nagradu za kemiju ili književnost ili ste, pak, još legitimnije, mogli dobiti Oscara za specijalne efekte, Nagradu Grada Splita ili Plavu vrpcu Vjesnika. Zašto baš za mir? Čak i zanemarimo li likvidaciju Bin Ladena, Vaša je vanjska politika u bitnim crtama lišena humanističkih komponenata i nije donijela ništa bitno novo.
Malo se povlačite iz Iraka, malo još žustrije ratujete u Afganistanu, izraelsko-palestinski konflikt jednako je daleko od rješenja kao i prije nego što ste dobili priznanje iz Švedske, s francuskom ste Vladom promovirali novu doktrinu svrgavanja režima iz takozvanih humanitarnih razloga. Samo avantura u Libiji, uz kršenje rezolucije UN-a, daje dovoljno materijala za vraćanje Nobela ili, kada bi njegov časni Odbor imao više samosvijesti, za oduzimanje.
Ništa od toga neće se dogoditi i iza naše epohe ostat će slika dobitnika Nobelove nagrade kako s pristojne udaljenosti u sobi gleda likvidaciju najljućeg protivnika. Ostat će slika Vašega hladnog lica i očiju koje zure u ekran s direktnim prijenosom upada Vaših najuvježbanijih postrojbi u kuću najozloglašenijeg terorista. Ostat će i vječito pitanje kakav je to otpor pružio da je, premda je, kako Vaši ljudi kažu, bio nenaoružan, ipak morao biti ubijen.
Ostat će, nažalost, i brojne prijetnje svjetskome miru koje će se umnožavati nakon operacija poput one u Libiji. S ove ćemo strane Atlantika i Jadrana, pak, svjedočiti humanističkom ogorčenju nacionalne inteligencije kojoj puno teže pada dvojbena legalnost američke operacije u Pakistanu i ubojstvo terorističkoga vođe negoli smrt Saše Gešovskoga, ročnika bivše vojske, ubijenog prije 20 godina u demonstracijama Splićana pred zgradom tadašnje komande vojno-pomorske oblasti. No, kada već od te teme bježe ovdašnji političari, zašto bismo je gurali u pismo predsjedniku Amerike?
