Renatovu Petrovu za ratni se zločin s još 25-oricom pripadnika tzv. SAO Krajine i bivše JNA sudilo na zadarskom Županijskom sudu 1995. godine nakon što je u akciji Oluja uhićen Jovan Badžoka. Sudski postupak okončan je 11. prosinca 1995. kada su 16-orici od njih izrečene nepravomoćne presude u ukupnom trajanju od 345 godina. Edita Rađen bila je nepravomoćno osuđena na 15 godina zatvora. Badžoka, koji je ujedno bio i jedini kojem se sudilo u nazočnosti dobio je deset, a ostala 14-torica među kojima i Petrov po 20 godina zatvora.
Tadašnji sudac Županijskog suda u Zadru Milan Petričić proglasio ih je krivima što su kao pripadnici srpskih paravojnih i odmetničkih postrojbi i tzv. JNA 18. studenog 1991. godine ušli u selo Škabrnja u kojem je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo te s više pješadijskih skupina praćenih tenkovima slomili otpor branitelja sela, nakon čega su masovno i gotovo u potpunosti uništavali i uništili bez ikakve vojne potrebe stambene, gospodarske i sakralne objekte. U optužnici se navodi kako su to činili gađajući topničkim oružjima po naselju bez izbora vojnih ciljeva, nakon čega su iz podruma i drugih zaklonjenih prostora nasilno izvukli sklonjeno civilno i neboračko stanovništvo, pretežito žene i osobe starije životne dobi, kao i djecu. Nitko od njih, navodi se nadalje u optužnici, nije pružao nikakav otpor niti su predstavljali opasnost po agresora, no oni su potom najmanje 44 osobe ubili hicima iz vatrenog oružja i to iz neposredne blizine ili tupo-tvrdim predmetima po glavi, a neke su od žrtava pred smrt mučili i masakrirali.
– Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili ili sudjelovali u napadu i ubijanju civilnog stanovništva, kao i uništavanju u velikim razmjerima imovine tog stanovništva, što nije opravdano nikakvim vojnim potrebama čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva – izričući presudu rekao je sudac Milan Petričić.
Renato Petrov bio je jedini Hrvat među optuženima za pokolj u Škabrnji. Odrastao je u Benkovcu jer mu je otac, porijeklom iz Sutomišćice na otoku Ugljanu, kao časnik JNA dobio posao u benkovačkoj vojarni. Tamo je i završio srednju školu gdje se, iako Hrvat po roditeljima, družio mahom s pripadnicima srpske nacionalnosti. Početkom Domovinskog rata priklonio se paravojnim srpskim formacijama, a kako bi dokazao svoju lojalnost kao pripadnik “milicije SAO Krajine” iživljavao se nad nesrpskim stanovništvom, posebice zarobljenim hrvatskim vojnicima zbog čega je dobio i nadimak Kostolomac. O njegovoj brutalnosti tijekom sudskog postupka svjedočio je Bruno Ivković koji ga osobno nije poznavao, niti je znao bilo što o pokolju u Škabrnji, ali je početkom 1993. godine kao zarobljeni pripadnik HV-a u kninskom zatvoru čuo priče o Kostolomcu Petrovu.
– Među zatvorenicima u kninskom zatvoru bilo je i pripadnika srpske nacionalnosti pa sam tamo upoznao Mladena Uzelca koji je radio u kuhinji. Rekao sam mu da sam iz Benkovca pa me je pitao poznajem li njegova prijatelja Renata Petrova. Odgovorio sam mu da sam bio zarobljen 7. veljače 2003. godine i pritvoren u benkovačkom zatvoru te da me je tamo tukao jedan Renato – ispričao je prije 16 godina na sudu Ivković. Kada je Uzelcu opisao Petrova izgledom ovaj mu je sa sigurnošću potvrdio da je upravo to taj njegov prijatelj koji je, pohvalio se tada Uzelac zarobljenom hrvatskom vojniku, zajedno s njim sudjelovao u napadu na Škabrnju. Pohvalio mu se još i da je vidio kada je Petrov iz pištolja ubio jednog starca u njegovoj kući ispalivši mu metak u čelo. Sudac Petričić stoga je temeljem svjedočenja vojnika Ivkovića koji je do u najmanje detalje prepričao priču svog zatvorskog krvnika, naglasio je kako je prihvatljivo zaključiti da je Petrov sudjelovao u napadu na Škabrnju i tada ubio najmanje jednu osobu.
