Iako na popisu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi stoji kako na zadarskom području ima 27 udomiteljskih obitelji, situacija na terenu puno je drukčija.
Među tih 27 svega su tri obitelji koje nisu u krvnom srodstvu s mališanima koje udomljavaju, već se na ovaj plemeniti čin odlučuju iz čiste humanosti.
Za razliku od Istre ili Slavonije, u Dalmaciji se na udomiteljstvo odlučuje rijetko ili nikako. Problem je u mentalitetu, kaže Ivan Gotovac, predsjednik prve dalmatinske udruge posvojitelja i udomitelja “Lanterna”.
– Ljudi u Dalmaciji vrlo su konzervativni, a kad je udomiteljstvo u pitanju, to i te kako dolazi do izražaja.
Najveći je problem u tome što se dijete koje nije iz biološke obitelji ili u krvnom srodstvu smatra manje vrijednim. Da se djetetu koje ne može odrastati u vlastitoj obitelji pruži ruka pomoći i topli dom ovdje nije dovoljno dobra motivacija da bi se netko odlučio postati udomitelj – kaže Gotovac, a njegove riječi potvrđuje i Lili Lončar iz Poličnika, jedna od triju udomiteljica na zadarskom području koja je u svoj dom primila mališane s kojima nije u srodstvu.
Kaže, i sama je nekoliko puta pokušala osnovati udrugu udomitelja i popularizirati ovaj nesebični čin, ali interes je izostao. Iako je zakonska procedura udomljavanja značajno brža i jednostavnija nego ranije, a sve s ciljem da djeca što manje vremena provedu u domu, praksa na našim sudovima ne ide tome u prilog.
Štoviše, djeca i po nekoliko godina znaju čekati da ih se smjesti u udomiteljsku obitelj.
– Nedavno smo imali slučaj gdje je sudac nekoliko puta odgađao odluku i davao šansu biološkim roditeljima koji se nisu odazivali na ročišta. Na kraju im je privremeno oduzeto pravo na odgoj i čuvanje djeteta.
Dok je trajala ta sudska trakavica, sedmogodišnji dječak je čekao u domu – kaže Gotovac koji je sa svojom udrugom uspio napraviti značajan iskorak pa je broj udomitelja na splitskom području porastao 30 posto.
