Grad Zadar i nema toliko sredstava, a niti smo mogli prepoznati kakva bi namjena opravdala tako značajna sredstva”. Gradonačelnikova izjava, vezana uz zgradu Zaraušek, rijedak je primjer slučaja u kojem političar precizno postavi dijagnozu promašaja vlastite politike, iako vjerojatno i nije htio. Naravno, pritom ne mislimo jedino na zgradu Zaraušek, koja je samo simbolički čin nastavka jednog procesa i njegovih vidljivih posljedica, nego na činjenicu da grad već odavno nije u stanju prepoznati zbog čega bi trebao ulagati u mlade ili bilo koji oblik kulture koji bi nosio predznak alternativnog, mladog pa i, ako bismo stvar zaoštrili do kraja, suvremenog.
Ukoliko promotrimo odnos gradske uprave prema mladima i ulaganje u njih, primijetit ćemo očit nedostatak prostorne i programske podrške ovome segmentu, a slaba do nikakva do nikakva institucionalna podrška, kao i nepostojanje programa koji bi adekvatno pratio kulturnu raznolikost grada (s naglaskom na kreativnim potencijalima mladih).
Sve je to dovelo do brzog kolapsa onih programa i inicijativa koje su mobilizirale interes mladih malo dalje od gradskog kulturnog konteksta u kojem su se socijalizirali zadnjih deset i više godina, a koji je Vedran Miočić Stošić najbolje opisao rečenicom: “Mladima ništa ne preostaje – osim igle, boce i ulice”. Ovaj problem nije od jučer. Prije nekoliko godina smo pisali o situaciji s Providurovom palačom, pa s kinom Pobjeda, sve kako bismo ukazali na kontinuirani problem nebrige. Od tada do danas prestali su postojati ili otežano djeluju Artikultura, Zadarski plesni ansambl, Šigureca, Z.V.U.K, a lista bi se vjerojatno mogla nadopuniti i s udrugama koje nisu ni imale priliku napraviti konkretniji javni iskorak. Čak je i mnogo puta spominjani Centar za mlade, kao institucija koja uopće nije planirana kao autonomna, nego pod kontrolom samog grada, još uvijek kula u zraku. Činjenica je da se sve to vrijeme nije uspjelo osmisliti suvisao program koji bi uključio jedan nezanemariv dio populacije grada (prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Zadru živi oko 10 tisuća osoba u dobi od 15 do 25 godina) jasan je podatak koji se da svesti na jednu jedinu riječ – nebriga. No, odmaknemo li se korak dalje i pogledamo što je, efektivno, kulturna politika grada Zadra, stvari postaju još složenije. Prije nekoliko dana u hrvatskim novinama izašla je vijest kako je performerska skupina BADco odabrana da predstavlja Hrvatsku na biennaleu u Veneciji, dakle kulturnom događaju na kojem se pokazuje najsuvremenija kazališna, likovna itd. dostignuća današnjice i jednom od najutjecajnijih kulturnih manifestacija u Europi. Ista ta skupina nastupila je ovog ljeta na Zadru snova sa svojom predstavom “Liga vremena”. Dakako, to zvuči kao nešto što Zadar stavlja na kulturnu mapu, no promotrimo kontekst. Manifestacija o kojoj govorimo odvija se ljeti kada kulturna ponuda grada “živne”. Međutim, pravo je pitanje što je zadarska kultura u razdoblju u kojem nema turista, u razdoblju u kojem građani imaju priliku iskusiti ono što je zadarska kulturna svakodnevica? A tu se vrlo brzo suočavamo s poraznom činjenicom – Zadar je grad koji minimalno ili uopće ne podržava suvremenu kulturu. U nedavnom je tekstu u Zadarskom listu Vinko Srhoj ustvrdio da Zadar nije grad likovne umjetnosti. Ovu bismo tezu odveli korak dalje i ustvrdili da Zadar nije grad suvremene umjetnosti pa ni suvremene kulture, osobito u smislu (implicitne) kulturne politike grada. Pogled na gradske sadržaje otkriva ili spektakularizaciju (Pozdrav Suncu, Morske orgulje) ili muzealizaciju baziranu na arhaičnim sadržajima (Arheološki muzej, Muzej antičkog stakla, Etnološki muzej), što samo po sebi nije loše i uklapalo bi se u priču o pluralnosti kada bismo kao komplementarne sadržaje imali institucije suvremene, aktivne i interaktivne kulture.
Zadar, primjerice, nema pandane MSU u Zagrebu, MMSU u Rijeci ili Galerije umjetnina Split, kao što nema ni pandane Mediki, Molekuli ili Kocki. No ono što pogađa još više je impliciran stav o vlastitim građanima. Zadrani i Zadranke, naime, u kulturnim sadržajima drugačijeg tipa mogu uživati i participirati onda kad dolaze turisti, što će reći da kultura u Zadru ne postoji zbog građana pa je stoga van kulturne sezone i ne mora biti. Implicitna kulturna politika grada je upravo to – kultura kao komplementarna turističkoj ponudi, a ne iskaz fragmentirane kulture koja se ostvaruje u nizu različitih iskaza na svim aspektima od visoke preko alternativne do popularne, kako govore postmoderne teorije i kako to možemo vidjeti u drugim hrvatskim gradovima koji bi za Zadar morali biti mjerilo, osobito ukoliko uistinu teži biti centar jedne buduće regije.
No, kako uopće i očekivati iskorake kada se prostornim resursima upravlja ili arhaično ili s nedostatkom percepcije kamo bi taj aspekt razvoja trebao ići s obzirom na (globalno) vrijeme u kojem živimo. Uzmimo za primjer ove rasprave neke vidljive posljedice prostornih definicija Poluotoka, iako bi se analiza mogla primijeniti i na cijeli grad. Transformacija javnih površina poluotoka može se ugrubo svesti na dvije temeljne dimenzije: komercijalizacija i tradicionalizacija. Komercijalizacija je isključila mogućnost ravnopravne participacije različitih kulturnih identiteta zbog logike profita, dok je tradicionalni pristup vizualnom identitetu prostora diskurzivno “očistilo” ono što je promaklo kapitalu.
Takva simbioza dovela je do marginalizacije suvremene kulture i mladih u javnom prostoru. Također, primjetno je kako uslijed ovih procesa zadnjih nekoliko godina dolazi do okrupnjivanja prostornih (pa onda i kulturnih) zona. Javne površine od posebnog društvenog značaja u memoriji građana postala su ekskluzivna mjesta, pa su tako lokacije koje uživaju veći “društveni status” poput Narodnog trga, Kalelarge, Foruma sada pozornice jednoobraznih identiteta. Problem, naravno, nije u takvom identitetu, već u njegovoj nemogućnosti suživota s drugima i drugačijima, bilo da se radi o socijalnim ili kulturnim razlikama.
Vratimo se na kraju ove rasprave ponovno gradonačelniku i jednoj drugoj izjavi u “slučaju Zaraušek”, a koja je indikativna kada govorimo o mišljenjima prostornih transformacija Poluotoka. Gospodin Vrančić tako tvrdi da nije projektant, ali da na tom mjestu zamišlja “jedan veliki zadarski zdenac, od kojeg ni jedan tajkun ne bi imao ništa”. S namjerom da izbjegne insinuacije komercijalnih (lobističkih?) dimenzija razloga rušenje zgrade, gradonačelnik na toj lokaciji vidi “zdenac”, statični, tradicionalni i pasivni oblik kulture te time ponovno ogoljava svu razinu problema o kojima je ovdje riječ, kada na mjesto gdje već nema prostora za adekvatnu ekonomsku eksploataciju projicira elemente kulture s kojom je grad već prilično zasićen.
Zgrada Zaraušek tako nije više samo arhitektonska ruševina, već i simbol jedne kulturne politike, politike koja godinama na legitimna potraživanja svojih najvećih potencijala i resursa odgovara neznanjem, nebrigom ili jednostavno – bagerima.
