Od njegove pobjede na Big Brotheru prošlo je nešto manje od pet godina. Zahvaljujući dobitku od milijun kuna kupio je stan, a cijele iduće godine gotovo da nije bilo prolaznika koji na ulici ne bi prepoznao prvog i jedinog zadarskog Big Brother milijunaša. Danas Danijel Rimanić-Cuni živi puno privatnijim životom. Privodi kraju višu pomorsku školu, oženio se, a i ponosni je otac desetomjesečne djevojčice.
Na Big Brother gleda kao na nešto što mu je pomoglo se financijski osamostaliti u vremenima kada za to malo koji 25-godišnjak ima prilike.
– Čovjek je sposoban od tog novca napraviti sebi jednu sigurnost, no od sve te pompe se na kraju ipak valja maknuti i to je najvažnije. Big Brother mi je bila jedna dobra odskočna daska koja mi je poslužila za sigurnost, za jedan temeljni kapital što nema svatko danas i što je meni dobro došlo, pojašnjava Cuni kojemu je život danas kao i što je bio prije Big Brothera:
– Danas je moj život kao i prije. Zadnja godina sam fakulteta i dobro mi je. Sve je kao što je prije bilo, ali sada mi je deset puta lakše jer sam se osigurao, kazuje.
Ipak, da bi se smirila medijska strka oko pobjede na Big Brotheru bilo je potrebno oko godinu dana:
– Trebalo je vremena da sve to siđe u normalu. Ali kada se poslije sve to sleglo, kao da ništa nije ni bilo, a i ja sam to u biti htio. Bila je to jedna promjena stanja – normalan si čovjek i odjedanput te okruže novinari, fotografi… Sve je to O.K., ali za mene i je i nije. Jer, dobro je dok svi imate koristi od toga. Ali ako nemate, najbolje je sve to maknuti i živjeti svoj film i svoj život. Najbolje je biti u jednoj normali, jednoj pozitivi, imati svoju egzistenciju, raditi i starati se za svoju obitelj. To je moje mišljenje, zaključuje Cuni.
Ipak, i danas ga ljudi prepoznaju na ulici:
– Uvijek mi se lijepo jave. Kad pogledaš, bio si na televiziji, ljudi su te gledali i nešto su izvukli iz tebe, neku pozitivnu stranu. Možda je netko vidio i nešto negativno, al’ većinom je to bilo pozitivno. Pitaju me kako sam nakon toga svega, drugi te gledaju i samo što ti ne kažu “briga njega, on ima”… No bitno je da na kraju čovjek izađe iz svega toga normalan, da ne ode k vragu, da ne vidi tko mu je prijatelj i tko je uvijek bio s njim. Najlakše se maknuti, ali nije rješenje niti zatvoriti se doma. Budeš malo s društvom s obitelji i to je to, jednostavno će Cuni.
Naravno, šou ima svoje lice i naličje i kada sad na sve to gleda s odmakom Cuni vidi i njegove dobre i loše strane:
– Šou je dobar sa strane zabave. To je jedan događaj koji ljudi gledaju, sve je privlačno i napravljeno u svrhu zabave i igre. Negativno je to što u šou postoji puno stvari koje ljudi ne bi trebali dati da se gledaju. Primjerice, golotinja i općenito jedna ljudska otvorenost koju djeca ne bi smjela gledati. Znam da je sloboda normalna i da ona privlači gledanost, no ne bi trebala biti u nekoj krajnosti. Danas se toliko toga može smisliti da bi čovjeka zadovoljilo. Imaš Čovječe ne ljuti se, Alias… Te kuće su velike, imaju i po tisuću kvadrata i danas možeš napraviti takvu igru da tamo možeš i konja dovesti, ako hoćeš. Možeš raditi i maškare, možeš pjevati, možeš napraviti i film u kući. Uvijek se nešto pozitivno može izvući.
Cuni u svom nastupu tijekom tri mjeseca u BB kući ne bi ništa mijenjao, kaže, no kada ga ljudi pitaju za savjet prijaviti se ili ne, uvijek odgovori neka idu, ali uz napomenu:
– Samo jedan pobjeđuje. Ovi drugi ništa ne dobivaju. Rekao bih “odi, ali znaš kolike su šanse”. Teško je to predvidjeti, jer ljudi trebaju nešto vidjeti u tebi. Ti možeš vjerovati u nekog, no hoće li to prepoznati i drugi ljudi? I zato mi dođe krivo, jer ne znam što bi odgovorio kad me netko pita za savjet.
Na pitanje bi li se opet prijavio opet odgovara kratko “Ne bih”:
– Sad sam u jednoj drugoj fazi života. U braku sam, dijete je tu. Trenutačno učim i čuvam dijete po cijeli dan, jer je supruga isto na faksu. Još koji dan pa ću početi pisati diplomsku radnju i ne bih volio sudjelovati u natjecanju. No, da me pozovu, možda na neki razgovor u studio, rado bih se odazvao, kazuje te dodaje kako je obiteljski život ono što ga ispunjava:
– Sretan sam. Imam obitelj i ništa više od toga mi ni ne treba, samo jedan normalan posao. Vjerojatno ću sad ovo ljeto raditi oko brodova, no primarna mi je stvar da odem navigati. Jer, i kada sam bio mali volio sam brodove. Uvijek mi je bila želja vidjeti se na moru. Krenuo sam zato na faks i svidjelo mi se. No do navigavanja ima još posla. Treba položiti i poručnički ispit, zaključuje.
