Porast nasilja i maloljetničke delinkvencije, fizički napadi učenika na profesore u školama i organiziranje prosvjeda kojima žele rušiti Vladu, nisu slučajni. Naša djeca i mladež su “bumerang generacija”, koja nam vraća za svu nebrigu i zanemarivanje njihovih potreba u desetljećima ratnih godina, privatizacijske pljačke i zadnje ekonomske krize. Oni ne vjeruju ni idealima ni političarima.
Imaju samo bunt, žele srušiti i obezvrijediti sve autoritete: od škole, preko vlasti do Crkve. Tvrdi to dr. sc. Zlatko Miliša, zadarski sociolog i pedagog koji se godinama bavi problemima mladih. Ponašanje generacije koja dolazi njega nimalo ne iznenađuje, dapače – to se, kaže, moglo i očekivati.
– Krivo se misli da su oni izgubljena generacija. Oni su zapravo izigrana generacija koja nam sad vraća za dugogodišnje zanemarivanje sa svih strana, počevši od lokalnih zajednica pa do državne politike. Oni žele društvo bez hijerarhije, društvo navodno neposredne demokracije.
A od toga do kaosa vrlo je tanka granica, pogotovo budu li se poistovjećivali s anarhističkom akcijom koja sve više dobiva za značenju. Nakon toga možemo očekivati samo veće oblike destrukcije – kaže Miliša. Što će se dogoditi kada ta generacija dođe na tržište rada, kada se od njih bude očekivalo da rade za svoje plaće i tuđe mirovine? Miliša nije optimističan.
Mlada intelektualna elita
– Ako “bumerang generacija” prevlada i nametne se, doći će do potpunog kaosa. Zašto? Pa njihova je filozofija da rad treba dokinuti. Bitno je zaraditi, a ne raditi, i sve se vrti oko zabave. Da su na vrijeme kažnjeni oni koji su od hrvatske vizije napravili proviziju, i ova bi djeca imala drukčiji primjer. Želim vjerovati da će ipak prevladati ona druga opcija, mladi koji imaju viziju.
U akademskoj zajednici postoji obećavajuća mlada intelektualna elita čiji je pogled puno širi, koji jasno istupaju protiv ovoga neokolonijalizma u koji Hrvatska srlja – zaključuje Miliša. O tome koliko su mladi (ne)zainteresirani za posao, razgovarali smo i s nekoliko zadarskih poduzetnika. Nitko od njih ne želi generalizirati, ali kažu da se mladi nakon izlaska iz školskih klupa teško odlučuju na aktivno traženje posla.
Uglavnom uz objašnjene da još nisu spremni ili da im je plaća premala. Vlasnik jedne tvrtke koja je za rad na određeno vrijeme u skladištu tražila šest ljudi kaže kako su trojica mladića otišla već nakon mjesec dana. – Još uvijek ih financiraju roditelji i njima to više odgovara – kazao nam je.
Ana Vučetić Škrbić
Ovaj proces nije se dogodio preko noći. Istraživanje provedeno još 2004. godine pokazalo je kako je riječ o skeptičnoj generaciji, okrenutoj hedonizmu i isključivo svojim interesima. Upravo zato su, naglašava Miliša, i propali studentski prosvjedi jer su ciljevi za koje su se borili bili parcijalni i jedino njihovi.
– I sad imam nekoliko srednjoškolaca koji su jednostavno preopterećeni. Prije su djeca imala po jednu slobodnu aktivnost, sad ih imaju po pet. U toj situaciji lako zaborave prioritete i zanemare školu koja postaje tek usputna obveza, dok se kroz ove druge sporedne stvari dokazuju i grade samopoštovanje – zaključuje Vučenović.
