Kad me netko pita kako sam, ja uvijek kažem da sam dobro. Ljudima je to čudno, jer nevjerojatno je da netko u mojoj situaciji može biti dobro, ali ja jesam, jer znam da ima još dobrih ljudi i da nisam sama. Ne želim se prepustiti i ne mogu zbog djece, naposljetku, od kukanja nemam ništa, s neočekivanom vedrinom u glasu priča Laura Kalata, majka četvero djece, od kojih troje živi s njom u kući u novom naselju u Karinu, koju su joj od kiše i vlage “spasili” ljudi dobrog srca, članovi zadarskog Motokluba “Beštije”.
Kad dobrota kuću gradi
S pričom obitelji Kalata javnost je već upoznata, i to kada su prije tri godine ovoj udovici hrvatskog branitelja, koji je 2008. godine preminuo od posljedica srčanog udara, i majci danas 22-godišnje Kristine, koja je udana i ima svoju obitelj, 18-godišnjeg Tomislava, 10-godišnje Tatiane, koja boluje od celijakije, i male 6-godišnje Lare, rođene s Downovim sindromom, odlučile pomoći zadarske “Beštije”. Naime, Laura se još u vrijeme rata sa suprugom uputila u Obrovac, gdje su neko vrijeme živjeli, ali kada se vlasnik kuće u koju su uselili vratio, morali su otići. Tada su u Karinu dobili zemljište i nešto materijala za kuću, a s obzirom na to da je njezin suprug Darko bio zaposlen u tvrtki “Heres”, uspjeli su na rate kupiti još materijala i sve su to iskoristili kako bi svojoj obitelji osigurali kakav-takav krov nad glavom. No nakon suprugove iznenadne smrti, Laura je s troje malodbne djece i s minimalnim primanjima ostala sama u kući pod pločom, koja ih nije mogla zaštititi od kiše i iz koje je nezdravi miris vlage još uvijek nemoguće istjerati. S obzirom da je zbog malene Lare Laura aktivna u zadarskoj Udruzu za Down sindrom, upoznala je ženu čiji je, danas pokojni brat, bio član “Beštija”. Zahvaljujući toj vezi, motociklisti dobrog srca najprije su odlučili pomoći kupnjom opreme koja je Lari bila nužna za uspješno djelovanje u udruzi. No kada su posjetili njezinu obitelj i vidjeli u kakvim teškim uvjetima žive i da im nedostaje ono najvažnije, krov nad glavom, odlučili su pokrenuti humanitarnu akciju kako bi izgradili kat i krov, i kako bi barem živjeli na suhom. S tom su namjerom vrlo brzo organizirali prvi međunarodni motosusret na koji se odazvalo preko tri tisuće motociklista iz svih krajeva Hrvatske i Europe. Sredstva prikupljena tom prilikom Motoklub “Beštije” je iskoristio za gradnju kuće Kalatama. Osim toga, na njihovu zamolbu upućenu javnosti odazvao se velik broj poduzeća, institucija i pojedinaca, odjednom su se s mnogih strana pojavili ljudi koji su željeli pomoći, koji su vidjeli u kakvoj je situaciji, suosjećali su i uplaćivali sredstva na objavljeni žiro-račun.
– U ljeto su počeli raditi i već nakon nekoliko mjeseci u jesen iste godine ono što je predviđeno, bilo je završeno. Digli su kat i, što je najvažnije, stavili krov, pa nam kiša više ne pada unutra i ne slijeva se niz zidove. Moram istaknuti da sam beskrajno zahvalna dečkima iz ‘Beštija’ jer oni su većinu radova sami izveli. Znam da oni imaju svoje živote, poslove i obveze, ali svakog su vikenda sve to ostavljali i dolazili ovdje raditi, ističe Laura, prateći pogledima razigranu Laru, koja je trčkarala po kući spretno se dižući na priste kako bi dohvatila uređaj i na televizoru upalila najdraži crtić.
Pa iako zbog novog krova više ne prokišnjava, vlaga njihov životni prostor i dalje čini neprimjerenim, zbog čega je, kako navodi Laura, ova dražesna djevočica koja za svakog ima spreman osmijeh stalno bolesna. Zato joj je najveća želja u doglednom vremenu useliti na kat, koji još zahtijeva kompletno unutarnje uređenje i jako puno financijskih sredstava koje ova žena, kojoj prijeti smanjenje obiteljske mirovine u iznosu od 2.100 kuna na čak polovicu tog iznosa, ne može sama završiti. Uz ovu mirovinu, ona mjesečno prima još oko 2.000 kuna dječjeg doplatka i invalidnine, a na listi za primanje socijalne pomoći nije se mogla naći jer mirovina za nekoliko stotina kuna prelazi onaj maksimalni iznos uz koji bi mogla dobivati i socijalnu pomoć.
Larino djetinjstvo
– Jedan mi je susjed pomogao u priključenju vode, a brat će mi sa svojim prijateljem električarom osigurati struju. Ali onda slijede radovi postavljanja gips ploča i žbukanja zidova što je možda najkompliciranije i najskuplje. Poslije, naravno, slijedi postavljanje podova, uređenje kupaonice, što bih možda mogla i sama završiti, odvajajući svaki mjesec po malo, priča ova žene puna entuzijazma s posebnom srećom u glasu i pogledu kada se osvrne po svom budućem životnom prostoru, zamišljajući kako će njezin sin imati svoju, a djevojke svoju sobu, gdje će rasti u toplom, suhom i sigurnom domu.
Unatoč još uvijek teškim uvjetima za život i financijskoj nemoći, Laura navodi da je sretna jer uz sebe ima svoju djecu i dobre ljude. Prije tri godine ovakvo što nije očekivala, misleći da ljudi imaju dovoljno svojih problema da bi se osvrtali na slučajeve poput njezinog. Zbog toga je, kako kaže, još uvijek iznenađena, a što je najljepše, za ovo vrijeme u kojem su dobri ljudi gradili njezinu kuću, stekla je jako puno prijatelja i to upravo među “Beštijama”, koji, iako su završili radove, djecu i nju stalno posjećuju.
Laura je radosna i zbog toga što mala Lara od prošle godine pohađa redovni dječji vrtić u Obrovcu, a kojoj upravo ovo durženje s drugom djecom jako puno pomaže u razvoju.
– Prije sam Laru vodila u Zadar u vrtić ‘Latica’, ali nisam to više mogla financijski izdržati jer je samo autobusna karta do Zadra stajala 50 kuna. Zato sam je probala upisati u redovni vrtić u Obrovcu i uspjela sam odmah, bez ikakvih problema su je primili i jako su zadovoljni s njom. Zadovoljna sam i ja, jer od tada puno više i bolje priča, komunicira sa svima, i što mi je najvažnije, sretna je, priča Laura, ističući da Lara u vrtiću boravi samo četiri sata što je mjesečno košta 250 kuna, dok autobusni prijevoznik Čazmatrans za malenu i nju financira mjesečnu pokaznu kartu do Obrovca.
Dodatne financijske poteškoće ovoj obitelji zadaje i bolest s kojom se bori malena Tatiana, a zbog čega je Laura prisiljena jako puno trošiti na posebnu hranu koja je za Tatianu jedini lijek. Tako, primjerice, samo 20 dekagrama tjestenine od riže košta 25 kuna, ali Laura je zadovoljna jer je danas, iako još uvijek skupa, ova hrana dostupnija, dok ju je prije nekoliko godina bilo moguće kupiti samo u pojedinim ljekarnama.
Unatoč svim nedaćama koje su je zadesile, ova žena zrači optimizmom na kojem bi joj mnogi pozavidjeli, a sam pogled na sretnu i zadovoljnu djevojčicu, čiji radosni osmijeh ne odaje da joj išta nedostaje, govore dovoljno o snazi majčine ljubavi.
– Meni je ovdje lijepo, Karin je prekrasan, na moru smo, mirno je, i opet imamo svoju kuću i puno prostora. Mnogi se čude kako sam ja, rođena Zagrepčanka, mogla ostati u ovako malenom mjestu, ali meni i djeci je ovdje najljepše, priča skromno Laura, gledajući kroz prozor svoje kuće na lijepu karinsku uvalu…
