Otkako su Tehnička i Strukovna škola Vice Vlatkovića prije pet godina preselile u novu zgradu kraj Bagatova igrališta, stara zgrada Tehničke škole u centru Zadra ostala je potpuno pusta. Ili bolje rečeno, gotovo pusta. Na zadnjem katu ostali su živjeti tek domar Željko Rak i njegova obitelj.
Pet godina nakon što su učenici otišli iz klupa, Rakovi i dalje žive na zadnjem katu ruševne zgrade u svom „čardaku ni na nebu ni na zemlji”. Njihov stan ima 80-ak kvadrata, a oko njih su stotine kvadrata s gomilama građevinskog otpada, otpale žbuke i propalih stropova.
Dobar dio prozora je razbijen, pa i najmanji vjetar stvara veliki propuh i lupanje po zgradi. Po danu to i ne izgleda toliko strašno, ali po noći „vila propuh” podsjeća na jezivi dvorac s duhovima.
Unutra škripi i cvili na sve strane, a prema vani sve mirno i tiho. Da se vrhu zgrade povremeno ne suši dječja robica, koja cijeli prizor čini dodatno nadrealnim, čak ni mali broj Zadrana ne bi znao da u staroj školi još uvijek netko živi.
Sada je tu i treća generacija Rakovih jer Željkov 33-godišnji sin Pavle ima petogodišnjeg sina i 3,5 godišnju kćer. Pavlu smetaju nepozvani gosti i vandali, a škripu, buku, lupanje i sve što bi nenavikli živci teško podnijeli on ponekad i ne primjećuje.
Navikao se na to, a sada se navikavaju i njegova djeca. Njegovoj supruzi u početku nije bilo svejedno, ali navikla se već i ona ignorirati „duhove” s donjih katova škole. – Otkako sam se rodio, živim u ovoj školi.
Tata je 1975. doselio iz Splita i postao domar u školi. Meni je to sasvim normalno životno okruženje jer sam navikao na njega. Sestra i ja, koja je starija od mene tri godine, igrali smo se po hodnicima i u dvorištu.
Nismo smjeli ulaziti u razrede jer smo morali paziti da nešto ne razbijemo. A moja djeca sada ne smiju u te razrede jer je sve toliko ruševno, puno stakla, brokava i rupa u podu, pa se bojim za njih.
Da se razumijemo, nemaju oni što ni raditi po tim razredima i po ostatku škole, ali takav je i prolaz do stana. A, djeca kao djeca, vole baš ono što im je zabranjeno. Kako idu starija, ne možemo ih stalno držati ni gore u stanu – kaže Pavle, koji se kao ni njegov otac ne žali i ne želi ispasti „socijalni slučaj” koji nešto moljaka.
Oni to nisu, oni su samo obitelj koja živi u možda najčudnijoj zgradi ili barem najčudnijem okruženju u Zadru. Njima svaki vikend barem jedan kamen doleti u prozore. Tinejdžeri se napiju, pa gađaju jer računaju kako je zgrada pusta i ionako namijenjena za rušenje.
Letve na vratima
– Ko bi to išao prijavljivati? Letvama sam bio zatvarao vrata razreda jer izvana nije teško ući, a to grupice dečkića od 16-17 godina pokušaju svako malo. Jednom se i jedan beskućnik pokušao useliti u jedan razred.
Zbog zaštite od nezvanih gostiju morali smo nabaviti psa – dodaje Pavle, koji se dobro sjeća nekoć lijepe žute zgrade, a njegov otac se sjeća i plesnjaka koji su se sedamdesetih održavali u unutarnjem dvorištu škole i na kojima je jedne od prvih nastupe bilježio i pokojni Tomislav Ivčić.
– Kako zbog plana o preseljenju i izgradnji nove škole nije dobro sanirana ni od udaraca granata i ratnih rana, sve je više problema i s prokišnjavanjem. A stan nije naš niti će biti, pa je besmisleno ulagati u obnovu – zaključuje domar Željko, koji se nada da će njegovi unuci što prije preseliti u normalnije i manje opasno okruženje te živjeti kao i druga djeca.
– Životna je ironija to kako sam kao dijete jedva čekao kraj nastave i vikend jer je tada školska dvorana bila samo moja, a sada sanjam kada ću umjesto buke od klapanja prozora i vrata čuti buku od susjeda – ispraća nas Pavle, nakon čega se zatvaraju velika školska vrata kojima se Rakovi zatvaraju u svoj mali i pusti svijet.
