Nizozemska tvrtka – proizvođač stočne hrane Harles und Jentzsch, zbog koje je u Njemačkoj, uglavnom uz granicu s Nizozemskom, zatvoreno 5.000 farmi, i zagađeno oko 150 tisuća tona hrane za perad, već je u ožujku prošle godine dobila laboratorijske nalaze pretrage koju je zatražila, a koji su pokazali deset puta veće količine dioksina u stočnoj hrani od dozvoljenih – piše “Hannoversche Allgemeine Zeitung”. Njemačke stručne službe za dioksin su doznale tek krajem prosinca, što pokazuje da je proizvođač stočne hrane devet mjeseci šutio o svom laboratorijskom nalazu, zbog profita, kako ne bi morao obustavljati proizvodnju, i nadajući se da neće biti otkriven.
Otvorena je Pandorina kutija, koja pokazuje kolike su manjkavosti novog sustava tzv. samokontrole proizvođača hrane, i kakve posljedice takav sustav može imati po čitav prehrambeni lanac. U svemu, što očekivati može hrvatski potrošač – kad je opasni dioksin u njemačkoj hrani “procurio” s devet mjeseci zakašnjenja, što li je onda s kontrolom hrane u drugim, i daleko nerazvijenijim zemljama EU-a od Njemačke, i zemljama koje u EU još nisu? Koliko je sigurno ono što jedemo?
Kontrola u lancu
Prije šest godina Europa je uvela novi sustav kontrole hrane, zapravo samokontrole, u kojem je svatko tko sudjeluje u prehrambenom lancu, od polja do stola, dužan sam provjeravati ono što proizvodi. Od tog polja, pa sve do stola, proizvođač certifikatom prati svoj proizvod i “nadopunjava” ga, te mora znati o kakvom se proizvodu radi. No jednako tako, u dobroj vjeri, i samo u dobroj vjeri, on proizvod, ili poluproizvod, sjeme ili namirnicu, sirovinu, preuzima od svog prethodnika, te ju nastavlja obrađivati, uzgajati, kako bi ona jednom dospjela na stol krajnjeg potrošača. Želi li ostati na tržištu, svatko u proizvodnom lancu, dakle, mora brinuti o sigurnosti onoga što prodaje i proizvodi, i tu samokontrolu, dakako, plaća. Pokaže li samokontrola grešku, proizvođač je o tome odmah dužan obavijestiti nadležne, i grešku će skupo platiti privremenim zaustavljanjem proizvodnje. No zataji li informaciju u cijelosti, s tržišta će nestati. No, baš kao što je pokazao slučaj nizozemske stočne hrane, netko tko je u lancu, namjerno ili ne, zastranio, o tome može šutjeti, nadajući se da neće biti otkriven. Uklanjanje, u ovom slučaju dioksina kao nusprodukta, iz stočne hrane, vrlo je skup proces, koji se nizozemskom proizvođaču, sigurno, nije isplatio, a da slučajno nije otkriven, pitanje je koje bi razmjere to imalo, i što, zapravo, u ovakvom sustavu “samokontrole”, potrošač na kraju konzumira?
Zato što je potrošača sve više, pa time i proizvodnja hrane sve skuplja, napustio se nekadašnji sistem, u kojem je proizvođača kontrolirao i netko sa strane, inspekcija, bez iznimke.
Garancija poljoprivrednika
“Dotad, dok nije uveden sustav samokontrole, svaka je tvornica imala nadzor nad proizvodnjom, u kojoj su rađena redovita uzorkovanja, i kontrole. Sada, međutim, toga, kako bi se uštedjelo, više nema, pa poljoprivrednik, prvi, mora garantirati da je njegovo sjeme, ili proizvod, zdravstveno ispravno, a svi ostali nakon toga njegov proizvod prihvaćaju, vjerujući da je zdravstveno ispravan. Otkrije li se samokontrolom bilo gdje u lancu da je došlo do neke greške, alarmirani moraju biti svi, i proizvod se povlači, a zataji li se takva informacija, posljedice su po onoga tko je grešku uzrokovao, vrlo teške, i skupe”, ističe Stipan Bilić, stručnjak za prehrambeno-poljoprivrednu industriju, i nekadašnji direktor “Zvijezde”. Kako napominje, država u cijelom tom lancu traži zadovoljavanje uvjeta za proizvodnju zdravstveno ispravne hrane, i tek se slučajnim kontrolama sa strane može otkriti ovakvo što, poput prisutnosti velikih doza dioksina.
Drugim riječima, da je nizozemski proizvođač stočne hrane odmah nadležne alarmirao o kontaminiranosti svog proizvoda, većih posljedica ne bi bilo, no ne bi ih bilo niti da se sva proizvodnja, kao nekad, sustavno kontrolira. Ovako, kako bi cijeli proces bio jeftiniji, dovoljan je certifikat koji garantira zdravstveno ispravnu proizvodnju i samokontrola – čiji će se rezultati tajiti i devet mjeseci? Postavlja se pitanje koja je, onda, svrha svega? Kad se greška otkrije, vrlo brzo se, gledajući unatrag po “lancu”, može ustanoviti gdje je ona nastala, no što to znači milijunima potrošača do kojih je zagađena hrana već stigla?
Čudan propis
Hrvatska je, napominje Bilić, k tome i na pola puta između nekadašnjih, boljih, i novih, europskih pravila.
“Dat ću vam primjer. Po našim, domaćim propisima o poljoprivredi, hrvatski seljak ne smije proizvesti proizvod od uvezenog sjemena ako to sjeme kod nas nije testirano. S druge strane, u Hrvatsku se može uvesti strani, gotov proizvod koji je vani nastao iz istog tog sjemena!”, navodi Bilić. Stari smo sustav, napominje, nažalost, napustili, a novi nismo još u potpunosti implementirali.
“Prije smo, na recimo dioksin, morali testirati svaki uvezeni proizvod, i općenito smo testirali svu hranu iz uvoza. Sada, ako nešto ima potrebne certifikate, to samo u dobroj vjeri preuzimamo”, zaključuje Bilić, prisjećajući se vremena kad je, za njegovog direktorovanja u “Zvijezdi”, to poduzeće imalo 40-tak laboranata, kao što su, velike laboratorije, imala i sva druga prehramben poduzeća. Danas vlastiti laboratoriji, pogotovo s tolikim ljudstvom, na papiru više nisu potrebni, jer idemo u Europu, no očito bi nam u praksi bili itekako dragocjeni.
Godišnje oboli – 81 milijun ljudi Od bolesti uzrokovanih onečišćenom, zaraženom ili nepravilno pripremljenom hrane, svake godine u svijetu oboli oko 81 milijun ljudi, a oko 9.000 slučajeva zaraze hranom godišnje završi smrtnim ishodom. Kako procjenjuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) do 30 posto stanovnika industrijaliziranih zemalja svake godine oboli od takvih bolesti. Od 1. siječnja 2005. godine, poduzeća koja proizvode hranu i stočnu hranu u EU moraju jamčiti da su sva hrana, stočna hrana i sastojci hrane sljedivi duž čitavog hranidbenog lanca. I hrvatski Zakon o hrani nalaže proizvođaču hrane da započne postupak povlačenja proizvoda s tržišta ukoliko zna, ili opravdano sumnja da hrana ne udovoljava zahtjevima zdravstvene ispravnosti, te je dužan o tome izvijestiti nadležna ministarstva i potrošače. Sve, dakle, ovisi o samom proizvođaču, i o tome hoće li “igrati” pošteno, ili neće.
RASFF – sustav uzbunjivanja
Sve obavijesti o hrani koju treba povući s tržišta Europa daje preko tzv. RASFF-a (Rapid Alert System for Food and Feed), sustava uzbunjivanja, preko kojeg institucije razmjenjuju informacije u slučajevima kad postoji rizik za ljudsko zdravlje nastao hranom. Preko tog sustava godišnje se s tržišta Europe povuče oko deset, do 15 posto hrane. Hrvatska je, kaže podatak naše Agencije za hranu, 2008. godine preko RASFF-a primila iz ostatka Europe 35 obavijesti o povlačenju predmeta opće uporabe, 29 obavijesti o voću i povrću, po pet za ribe, bezalkoholna pića ili mliječne proizvode te proizvode od brašna, po četiri za meso, i tako redom. Najčešće, hrana se povlači zbog prisustva bakterija, plijesni, zbog štetnih aditiva, teških metala, histamina ili pesticida.
Štetniji samo nuklearni otpad
Dioksin je jedan od najopasnijih otrova, vrlo je štetan za čovjeka i okoliš, a od njega je, upozoravaju neki znanstvenici, štetniji samo nuklearni otpad. Dioksini su organski spojevi iz skupine polikloriranih ugljikovodika. Najopasniji među njima skriva se iza zamršena naziva 2,3,7,8-tetraklorodibenzo-p-dioksin ili jednostavnije: TCDD.
Dosad je otkriveno 419 vrsta spojeva srodnih dioksinu, ali samo 30 se smatra otrovnima. Dioksini nastaju izgaranjem organskih tvari, organskih otpadaka pri spaljivanju otpada, ali i kao nusprodukt u kemijskim procesima u organskoj kemijskoj industriji. Dioksina ima u zraku, tlu, vodi, sedimentu i hrani, posebno u mliječnim proizvodima, mesu, ribi i školjkama. Najniža razina dioksina je u vodi i zraku.
Kratkotrajna izloženost čovjeka visokoj razini dioksina, upozorava Svjetska zdravstvena organizacija, može uzrokovati tzv. klorne akne i tamne mrlje na koži te poremetiti funkciju jetre. Dugotrajna izloženost dioksinu povezana je s poremećajima imunološkog sustava, oštećenjima u razvoju živčanog sustava, endokrinog sustava i reproduktivne funkcije. Kronično izlaganje životinja dioksinu može izazvati nekoliko vrsta raka. Najugroženija su nerođena djeca i novorođenčad. Ugroženi su i pojedinci ili skupine ljudi izloženi povišenoj razini dioksina zbog zanimanja kojima se bave (primjerice radnici u papirnoj industriji ili spalionicama otpada).
Kad dioksin uđe u okoliš ili tijelo, upozorava na svojim internetskim stranicama Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), u njima će se zadržati vrlo dugo zbog sposobnosti otapanja u masti i vrlo visoke kemijske postojanosti. Poluvrijeme života u tijelu je, u prosjeku, sedam godina. U okolišu se dioksini talože u hranidbenom lancu, a njihova je koncentracija najviša na višim razinama hranidbenoga lanca. Procjenjuje se da 90 posto ljudske izloženosti dioksinu dolazi hranom.
Po preporukama WHO-a, zaštititi se možemo smanjujući unos životinjske masti i punomasnih mliječnih proizvoda te obogaćivanjem prehrane voćem, povrćem i žitaricama.
