U širem središtu grada, nedaleko od tvornice Kamensko, zaštitari su, uz nadzor policije, na ulicu izbacili nezaposlenu samohranu majku četvero djece Sonju Cvetnić.
Tvrtka Stanograd ovo pokušava već dugi niz godina. Na zemljište, tvrdi se, polaže pravo još od 1990. Priča je malo kompliciranija. Na početku hrvatske demokracije, 1990., prvotni je vlasnik jednostavno izvlašten u korist Stanograda, koji je tada vodio Nikica Valentić. Od javnog je interesa bila, pisalo se, gradnja još jedne poslovno-stambene zgrade.
U roku od dvije godine zgrada nije izgrađena, a zemljište je vraćeno prvotnom vlasniku, koji je u međuvremenu umro. Prema oporuci, zemljište je ostavio Igoru Galoviću i naglasio da Sonja Cvetnić ima pravo uživanja stana do smrti.
S parcele koja nije predmet spora izbacili su jutros Sonju i četvero djece. Nitko se ne može suprotstaviti Škegri, Valentiću, ali se može samohrana majka s četvero djece izbaciti na ulicu. Toga nema nigdje osim kod nas, kaže ogorčena Sonja Cvetnić.
Djeca to teško proživljavaju. Umjesto školskih briga, nad njihovim je glavama teži, tmurniji oblak. Sonja, 13-godišnja Valerija, 15-godišnji Neven, 11-godišnji Marko i četverogodišnja Nikolina ne znaju kamo će sada.
Nakon deložacije, nikakav smještaj nije ponuđen Sonji i djeci. Ostali su bez svih svojih stvari. Naručeni prijevoznički kamion svu im je odjeću odvezao u nepoznato.
Stanograd je promijenio brave, Sonja više ne može ući u svoj stan. U Gradu Zagrebu, koji je izvlastio vlasnika u korist Stanograda, uputili su nas na Centar za socijalnu skrb. Oni su bili nazočni i jedino su željeli djecu odvesti u dom. Sonja nije dopustila da se razdvoje. Grad im nije ponudio nikakav alternativni smještaj.
Čini se da je ponovno, u igri oko zemlje i izgradnje nove stambeno-poslovne zgrade, u izvlaštenjima, ovrhama, nedovršenim sudskim procesima i svemu tome, deblji kraj izvukao mali čovjek.
Ovaj put to je Sonja Cvetnić, koja će sa svoje četvero malodobne djece ovu hladnu, kišnu noć provesti u suzama na nekoj od zagrebačkih klupa.
