U ožujku ove godine urarski obrt Čulina na Poluotoku obilježava veliku obljetnicu – 70 godina neprekinutog rada!
Koji je to raritet govori i podatak da su tijekom svih ovih sedam desetljeća urari obitelji Čulina radili u istom prostoru, na istoj lokaciji na kojoj su i danas.
Već je treća generacija ove obitelji involvirana u urarski obrt kojeg je davne 1953. otvorio prvi urar iz obitelji, a 1965. ocu se pridružio i Ivica, koji je prošle godine otišao u mirovinu. No, kako ne može biti pravi umirovljenik, Ivica i dalje radi na satnicu od četiri sata u radnji, čiji je sad vlasnik njegov sin, inače profesor tjelesnog odgoja i trener.
U tih nekoliko kvadrata na Poluotoku obitelj Čulina godinama je vrijedno popravljala satove brojnih sugrađana. Radnju krase i veliki zidni satovi i ure koje i dalje otkucavaju vrijeme koje neminovno prolazi i sa sobom donosi neke nove trendove, posebice kad su satovi u pitanju.
U vrijeme kad je Ivica kretao u urarski posao, na Poluotoku je bilo deset urara, sad ih je troje u samom centru, dva su preko mosta te jedan na Bulevaru.
– Ljudi ne popravljaju satove, imaju mobitele i pametne satove i rijetko koji se sat nađe kojeg se mora rastaviti. Toga je bilo prije bar deset dnevno, a sad može proći i mjesec dana da dođe jedan takav sat. Uglavnom je promjena baterije, što se da napraviti, priča nam Ivica.
Slijedeći oca, Ivica se na urarski zanat odlučio 1965. godine kad je krenuo na zanat.
– Bila je to Škola učenika u privredi, nije bilo specijalne urarske škole kao što je bilo u Zagrebu. Tamo je bio svake godine cijeli razred urara jer je bilo oko 150 urarskih radnji, sad ih možda ima u Zagrebu desetak, a od toga troje nešto radi, a ostalo je trgovina. Škola je trajala šest mjeseci, a ostalo sam radio tu. Išao sam u školu do 14 sati, obično je bilo šest sati, došao bih kući i u 16, 16.30 bi došao tu, do 22, 23 sata, zavisi kakvo je bilo radno vrijeme. I tako svaki dan, tako da mogu reći da sam od `65. u poslu, prisjeća se Ivica.
Danas, nažalost, nema više škole za urara niti itko više želi učiti za urara. Nekad je to bilo traženo zanimanje, kaže Ivica, jer je njegov otac u ono vrijeme imao jako puno ponuda da primi nekog na zanat, a danas to nitko ni ne pomišlja.
Ni turistička sezona njima ništa ne predstavlja.
– Nemamo mi koristi od sezone. Ljudi su došli na odmor, imaju mobitel i briga ih za sat. – kaže nam.
Drago mu je što uspio nastaviti s urarskim obrtom jer, kaže, ako zatvori radnju skroz, izgubit će i prostor u kojem se nalazi.
– Kad je Švicarska tražila urare prije desetak i više godine, da sam imao manje godina, bio bih otišao. To je težak posao, treba imati dobar vid, cijeli dan se sjedi, ruka mirna, a to više nitko ne želi, zaključio je Ivica.
Inače, njegova obitelj se aktivno bavi i plivanjem. Upravo je Ivica aktivni sudionik maratona Preko-Zadar, a prošle je godine sudjelovao po 21. put. Prvi put su s njim bili i unuci, pa je to bio trenutak kojeg je vrijedilo zabilježiti – da su djed i unuci zajedno na maratonu!
