ZADAR – Božena Korlat (80) iz Zadra, nastavnica u mirovini već 20 godina, nedavno je doživjela ugodno iznenađenje kojemu se ni u snu nije nadala. Svoju učiteljicu Boženu iznenadili su njezini učenici 8.c razreda tadašnje Osnovne škole Lepe Šarić, sadašnje Tina Ujevića iz Šibenika – danas odrasli ljudi – kojima je bila razrednica i nastavnica u Šibeniku gdje je tada živjela, pozvali je na susret u školu, darivali je prigodnim darovima i počastili ručkom. I to nakon 40 godina od zadnjeg susreta u 8.c!
– Moji bivši učenici iznenadili su me pozivom da pripremaju susret razreda i pozivaju mene. Iako je prošlo puno vremena, odmah sam se sjetila svih njih jer su bili nekako posebna generacija, jako darovita i kreativna.
– Nazvao me učenik Željko Bralić iz Šibenika koji danas radi u Ražinama. Bio je jako emotivan i pozvao me u Šibenik, na susret. Ostala sam bez riječi, sjetila sam se kako smo pripremali dječje listove, kako smo učili, razgovarali o svemu. Bila sam im razrednica i nastavnica hrvatskoga jezika, bila je to zbilja zlatna generacija – kazuje nam nastavnica Božena.
Hvala, svima!
– Tomislav Šimičević dovezao me autom iz Zadra, a poslije me vratio svojim autom Branko Vukorepa. Našli smo se u školi, pozdravili. Sjedili smo i razgovarali, smijali se i zajedno plakali. Istodobno. Bilo je neopisivo. Vidjeti ih nakon toliko godina, moje osmaše, koji su redom izrasli u velike ljude, roditelje, s visokim, višim obrazovanjima, odlične zanatlije, poduzetnike. Darovali su mi jedan srebrni broš koji mi je sada moje najveće “odlikovanje”, zatim monografiju Šibenika, zajedničke fotografije.
– Učenica Slavica Vlahov koja je postala profesorica hrvatskoga jezika dala mi je svoje zbirke poezije, a vidjelo se još onda da je talentirana. Imali smo i jednu darovitu košarkašicu, Davorku Rak, jedan učenik koji nije mogao doći javio se iz Beograda, jedna učenica pozdrave je uputila iz Belgije…
Razgledavamo monografiju. Na prvoj stranici piše: “Našoj razrednici iz 1969./70. njeni osmaši koji je nikada neće zaboraviti.” U čemu je njezina tajna, je li bila stroga, popustljiva, kako je zadobila toliko povjerenje učenika? – pitamo simpatičnu nastavnicu.
– Voljela sam raditi taj posao, voljela sam svoje učenike. Radila sam prirodno, bila sam ono što jesam, ništa posebno nisam radila. Nešto ću vam ispričati. Za vrijeme Jugoslavije došla je naredba da nastavnici ne smiju primati nikakve darove. Pročulo se po Šibeniku da mi jedan razred želi darovati zlatni prsten. Pozvali me u zbornicu i pitaju je li to istina, znam li da se to ne smije. “Idite i pitajte ih, ja o tome zbilja ništa ne znam”, odgovorila sam zbunjeno. Ali uzalud, učenici su unatoč upozorenjima otišli i kupili mi taj prsten. Tako su odlučili i nitko im ništa nije mogao – kaže Božena.
Zašto su se danas vremena promijenila u školama, gdje je sve nestalo?
– Danas je sve drugačije. Mi smo tada živjeli lošije, ali sigurnije. Mislim da iz te sigurnosti sve proizlazi. Djeca su nesigurna, roditelji su nesigurni, svi su opterećeni raznim stvarima. Danas je puno teže svima – ističe razrednica Korlat.
Opet će je njezini učenici iznenaditi, ali kada i gdje, ne zna. Uzajamno prijateljstvo iz 8.c ostalo je trajno i prkosi zaboravu. Kao da su jučer sjedili u klupama, stajali pred pločom, a njihova “drugarica nastavnica Božena” strpljivo im tumačila – život…
