Stotinu tisuća eura tjedna je plaća koju će za vjernost nogometnom klubu “Tottenham Hotspur” dobivati Luka Modrić. A njegova životna priča na samom početku bila je sve samo ne bajna.
Nogometna karijera jednog od najbolje plaćenih hrvatskih sportaša u povijesti (uz Ivicu Olića i Tonija Kukoča) počela je u zadarskim Stanovima, gdje su mnogi primijetili omalena dječaka, sitne i krhke građe, ali zato pravog virtuoza s loptom.
U Zadru ga nisu mogli puno zadržati! Kao kadet je na preporuku nogometnog stručnjaka Tomislava Bašića otišao u “Hajduk” na probu. Međutim, nije zadovoljio ukus ondašnje struke. Nije bilo druge nego se javiti u “Dinamo”, odnosno pokucati na vrata Zdravka Mamića, koji je maloga Luku odmah uzeo pod svoje.
Zadrani su, pak, ovjerili ispisnicu, uvjereni u Modrićev uspjeh u novoj sredini, jer je njegov matični klub u to vrijeme živio drugoligašku sudbinu. Prvu seniorsku sezonu Modrić je odradio u “Zrinskom” iz Mostara, odakle se preselio u “Inker” iz Zaprešića.
Međutim, “Dinamov” gazda je izdržao samo pola sezone bez “maloga” i Luka je napokon odjenuo modri dres u kojem je dohvatio zvijezde.
Početak devedesetih za maloga Luku i njegove roditelje obilježio je užas rata. Modrićeva obitelj je u ratnom vihoru morala napustiti rodno mjesto te nastaviti život u progonstvu.
Roditelji Stipe i Radojka s tada petogodišnjim Lukom i jednogodišnjom Jasminom morali su napustiti kuću koju su imali u Zatonu Obrovačkom, mjestu sjeverno od Obrovca. Život su nastavili u Zadru, u malom sobičku u nekadašnjem vojničkom hotelu “Iž”. Međutim, Zaton Obrovački, odnosno zaselak Modriće nikada nisu zaboravili.
Nakon Oluje, kad su se njihovi sumještani počeli vraćati u Modriće, Lukini roditelji donose presudnu odluku:
– Ostajemo u Zadru. Trebalo je pomoći Luki da nastavi s nogometom – pa što bude…
A Modrići? U potrazi za kamenom kućom u kojoj je Luka neko vrijeme živio i počeo udaranje lopte, zaputili smo se krivudavom cestom koja vodi prema Svetom Roku na Velebitu. Zaustavili smo se pokraj putokaza na kojem je pisalo “Modrići”.
Nigdje žive duše! Kad odjednom ispred nas se ukazala gospođa Zorka Modrić kojoj smo rekli razlog našeg posjeta. Spomenuli smo i novac, odnosno gotovo šest milijuna eura, koliko su Englezi “spremili” godišnje Modriću u džep, ali naša sugovornica nije ni okom trepnula…
– Neka je mali živ i zdrav! Kad bismo se susreli, sigurno me ne bi prepoznao jer je odavde otišao ka ditešce. Još dok je trajao rat viđali smo se, ali sad ga jedino vidim na televiziji. Drago mi je da je uspio u životu – veselo će teta Zorka.
U netom obnovljenim kućama u Modrićima svega je petnaestak duša. Razbižali se kud koji, mili moji…
– Nije lako, sinko. Bez pravoga prijevoza smo odsičeni od svita. Kamen na kamenu i ništa osim ovih par kuća ovdje nema. Pitate me hoće li nam Luka pomoći sad kad je zaradio novce o kojima govorite? Neka ima za sebe, za selo je lako – veli nam ljubazno Zorka, koja nas je uputila prema Lukinoj rodnoj kući koja je skroz u Velebitu i posve je devastirana.
Oko nje silni natpisi: “Ne prilazite, minirano!” Umirila nas je tišina i prekrasan pogled koji puca u nepreglednu daljinu.
Još malo pa se i Tottenhamov stadion vidi…
