ZADAR– Novi zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, dosadašnji dubrovački biskup, 113. čovjek na biskupskoj stolici u dugoj povijesti zadarske biskupije, odnosno nadbiskupije, imat će zadatak regulirati status svoje nadbiskupije koja je u Hrvatskoj jedinstvena po tome što je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici i po tome što je jedina nadbiskupija na tlu Hrvatske koja nije metropolija. Za uređenje statusa Zadarske nadbiskupije, odnosno za to da ne bude izuzeta nadbiskupija, zalagao se nedavno preminuli nadbiskup Ivan Prenđa.
Sve je, zapravo, započelo sklapanjem Londonskog ugovora u travnju 1915. godine između država Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) s jedne i Italije s druge strane. Tim su ugovorom zemlje Antante obećale Italiji znatne dijelove austro-ugarskog teritorija, konkretno Južni Tirol i, što je za ovu priču bitno, velike dijelove istočne obale Jadrana. Zauzvrat, Italija je odlučila ući u Prvi svjetski rat na strani Antante i otvoriti novo talijansko-austro-ugarsko bojište koje je sljedećih godina uglavnom bilo na Soči. No, Italija se zatekla na pobjedničkoj strani, iako je vojno, na bojištu, slabo stajala. Na istočnoj obali Jadrana više nije bila Austro-Ugarska nego nastajuće Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Italija je pokušala u cijelosti ostvariti odredbe Londonskog ugovora, a na kraju joj je u određenoj mjeri to i uspjelo.
Godine 1920. sklopljen je Rapallski ugovor kojim je velik teritorij nastanjen Hrvatima i Slovencima (oko deset tisuća četvornih kilometara s oko pola milijuna Hrvata i Slovenaca) pripao Kraljevini Italiji. Tu je sudbinu doživio i grad Zadar i od tada počinje čudna priča o statusu nadbiskupije.
Od 1922. godine nadbiskupija je podijeljena između dvije države – Italije i Kraljevine SHS – i praktično nije mogla funkcionirati. Mali dio – sam grad Zadar i četiri okolne župe, ukupno četiri posto teritorija nadbiskupije – pripao je Italiji. Golemi dio, 96 posto teritorija, pripao je Kraljevini SHS. Dakle, sjedište nadbiskupije bilo je u Italiji, golema većina teritorija i vjernika u Kraljevini SHS. Za dio u Kraljevini SHS Sveta je Stolica uspostavila apostolsku administraturu i taj je posao obavljao šibenski biskup. Nova međunarodno-pravna komplikacija za status nadbiskupije nastala je 1929. godine kada su Italija i Sveta Stolica sklopile Lateranske ugovore čime su uredile međusobno odnose. Tim je činom Italija priznala suverenost Svete Stolice nad područjem Grada Vatikana. No, za Zadarsku je nadbiskupiju bilo mnogo važnije što, slijedom ugovora, više nije mogla biti metropolija jer je sjedište nadbiskupije (Zadar) u jednoj državi (Italiji), a sufraganske biskupije su u drugoj državi (Kraljevini SHS). Kako je i rečeno, tri godine kasnije nadbiskupija je izgubila status metropolije. Da bi se promijenio status nadbiskupije trebao je izbiti i završiti Drugi svjetski rat i u njemu je Italija morala biti na gubitničkoj strani. Dakle, sudbinu nadbiskupije i njenog ustroja ponovo su diktirali politički uvjeti, kojima su, pak, prethodili stanje i odnos snaga na bojištu. Povratkom i Zadra u okrilje matice zemlje stvoreni su uvjeti za ponovno teritorijalno ujedinjenje nadbiskupije što se i zbilo 1948. godine. No, nadbiskupija nije imala nadbiskupa nego sve do 1960. godine apostolskog administratora. Tada je dotadašnji apostolski administrator Mate Garković imenovan rezidencijalnim nadbiskupom, a iza njega na tom su položaju bili još Marijan Oblak i Ivan Prenđa.
Pokojni nadbiskup Prenđa pisao je papi Benediktu XVI. i molio ga da uzme u razmatranje rješavanje statusa njegove nadbiskupije, odnosno da ona više nema status izuzete. Uporište za to Prenđa je našao i u Zakoniku crkvenoga prava iz 1983. godine gdje u članku 431.2 stoji “neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija”. No, 27 godina kasnije to pravilo i dalje ne vrijedi za Zadarsku nadbiskupiju.
No, Prenđa razloge za rješavanje statusa nije vidio samo u Zakoniku crkvenoga prava. U intervjuu “Glasu koncila” u listopadu 2005. godine, inače u cijelosti posvećenom upravo toj temi, izjavio je da “Zadarska nadbiskupija dosta trpi od svojevrsne izoliranosti s obzirom na svoj položaj unutar Crkve u Hrvatskoj. Takav status, koji je ostao i poslije stvaranja novih crkvenih pokrajina u bivšoj državi, 1969. godine pogodovao je ozbiljnoj pokoncilskoj krizi koja je zahvatila Zadarsku nadbiskupiju, osamljenu, u preživljavanju te krize”.
Naravno, neredoviti status Zadarske nadbiskupije neće moći rješavati samostalno novi nadbiskup mons. Želimir Puljić, koji će biti ustoličen 24. travnja, niti će ga moći samostalno rješavati Hrvatska biskupska konferencija. Konačna je odluka ipak na Svetoj Stolici. No, stanja koje je generirao čudan pravni status Zadarske nadbiskupije prije 90 godina već odavno nema, pa bi nekako već bilo vrijeme da se neredovitosti Zadarske nadbiskupije, bilo oživljavanjem metropolije, bilo priključenjem nekoj od postojećih metropolija ili na neki treći način, dođe kraj.
