Da je obrazovni sustav u neskladu s tržištem rada jer nam je država puna nezaposlenih ekonomista i pravnika (ali i mnoštva maturanata koji se bore za indeks upravo tih “prenapučenih” fakulteta), te gimnazijalaca koji završetkom srednje škole nemaju pojma gdje će i tko će ih zaposliti, činjenica je koja je odavno već svima poznata, no zabrinjava podatak da se taj problem neće razriješiti barem još 20 godina.
I sami mladi prilikom odabira, primjerice, fakulteta ne idu za tim hoće li im obrazovanje ujedno značiti i sigurniji put prema poslu. Umjesto u diplomu, mladi se više uzdaju u neke druge okolnosti koje s obrazovanjem nemaju nikakve veze. Potvrđuje to i jedno nedavno istraživanje na splitskom Sveučilištu koje pokazuju da bi se mladi najradije zaposlili u državnoj službi, ali i smatraju kako su svi poslovi namješteni te im diploma i znanje neće pomoći u dobivanju posla, već samo veze, poznanstva i novac.
Niti mjere koje poduzima država nisu siguran orijentir za ocjenu koje je zanimanje deficitarno ili suficitarno. Činjenica je i da aktivne državne mjere za veće zapošljavanje nemaju kontinuitet, pa se, kako pojašnjava Renato Jerončić, analitičar rada Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, one uvijek naglo donose i jednakom brzinom ukidaju (sjetimo se popularnih “S fakulteta na posao”, pa sufinanciranja zapošljavanja starijih osoba i slično).
Takvo komplicirano stanje s terena ne daje nadu u skorije rješavanje problema. Što se deficitarnog zanimanja tiče – njega i nije tako lako odrediti jer ono može postojati u jednom razdoblju kao posao koji se traži, ali ne mora to biti u skorom budućem razdoblju. Ipak, uvođenjem dvaju indikatora, stope zaposlenosti i potencijala pojedinog zanimanja, dobiva se tzv. koeficijent deficitarnosti, pa je tako zanimljivo da se lani tražilo nešto više direktora nego inače – pojašnjava Jerončić.
U Splitsko-dalmatinskoj županiji, primjerice, osim 19 direktora, tražilo se i 134 čistača ulica, 101 rukovoditelj strojeva za preradu mesa, 146 zaštitara, 1015 konobara, 244 medicinske sestre, 49 vrtlara ili, primjerice, 80 pralja i glačerica te 46 njegovatelja za kuću.
Nekakva okvirna predviđanja ipak je moguće dati, pa Jerončić ipak naznačuje da se kao glavna zanimanja budućnosti mogu uzeti zanimanja u informatičkom sektoru, biotehnologiji, zdravstvu, kulturi, obrazovanju, turizmu i ugostiteljstvu.
– U sljedećih desetak godina određeno je nekoliko sektora, proizvodnja visoke tehnologije, servisiranje drugih tržišta i zdravstvo, te edukacija koja će imati ukupan udjel u rastu zaposlenosti od čak 75 posto. Činjenica je da će poslovi izgubljeni u tradicionalnim proizvodnim područjima biti nadoknađeni u područjima visoke tehnologije te ostalim uslužnim djelatnostima – kaže Jerončić.
Da će reforma koja bi mogla zadovoljiti tržište rada biti dugotrajan proces, slaže se i Ivan Šutalo, ravnatelj Agencije za strukovno obrazovanje.
– Za izradu programa na državnoj razini treba napokon posjesti sve aktere – HGK, HUP, Ministarstvo obrazovanja, učilišta te sindikaliste da otvoreno kažu koja su im zanimanja potrebna i kakve kompetencije takav radnik mora imati, jer, bez toga, teško da ćemo dalje.
Naznaka da se ipak nešto u vezi s usklađivanjem tržišta rada i obrazovanja događa prošlogodišnje je osnivanje Zaklade za potporu učeničkom i studentskom standardu na državnoj razini, a kako nam je kazao Davor Babić, ravnatelj Zaklade, do sada je za deficitarna zanimanja podijeljeno 400 stipendija, i to nakon provedenog istraživanja u suradnji s HZZ-om i portalom MojPosao.
– Za strojarstvo je podijeljeno 50 stipendija, građevinsko inženjerstvo još 50, doktore medicine, sestrinstvo i radiologiju sve skupa 50, engleski jezik i matematiku sa po 40, te njemački tek 15, iako ih je planirano 40. Osim toga, za informatiku, psihologiju, elektrotehniku, arhitekturu i farmaciju podijeljeno je po 30 stipendija, 20 za fiziku, isto toliko za hrvatski jezik i predškolski odgoj te socijalni rad 10 stipendija, iako ih je planirano 20 – izdvaja Babić.














