ZADAR – Iznenadna smrt zadarskog nadbiskupa msgr. Ivana Prenđe, koji je preminuo u snu i prethodno nije ni od čega bolovao, u ponedjeljak je dočekana s nevjericom. Monsinjora Prenđu Zadrani i šira javnost nisu doživljavali samo kao prvog čovjeka zadarske Crkve nego prije svega kao humanu, toplu i suosjećajnu osobu, kojoj su se uvijek mogli obratiti.
Od 1990. godine, kada ga je Papa Ivan Pavao II. imenovao nadbiskupom koadjutorom, Ivan Prenđa nezaobilazna je ličnost u Hrvatskoj gdje je u javnom životu postavio nove kriterije u ulozi Crkve, u sustavnoj i upornoj brizi za malog čovjeka, u organizaciji i osmišljavanju novih oblika socijalne, savjetodavne i svake druge pomoći ljudima, a sve to u osvit Domovinskog rata gdje je odigrao posebnu ulogu.
– Bez obzira na to što je rat i što su u tim okolnostima mnoge stvari opravdane, zadržite u sebi ono kršćansko i moralno. Čovjek i ratu mora ostati čovjek – njegove su riječi koje je uputio zapovjednicima svih postrojba sa zadarskoga područja uoči akcije “Maslenica”.
To je učinio na poziv generala Ante Gotovine, došavši u zapovjedništvo prije velike oslobodilačke akcije. Iako blago, msgr. Prenđa je jednako gorljivo, zauzimajući se uvijek za istinu i pravičnost, upućivao kritike radu same Crkve, što zasigurno nije praksa hrvatskih nadbiskupa.
Lani je u Zadru, i to doslovno s oltara, poručio da svećenici trebaju više činiti za narod.
– Povjereni nam narod ponekad se osjeća zapuštenim s raznih strana. Mi moramo čuti njihov vapaj. Upitajmo se može li se i nama spočitavati udio u toj zapuštenosti? Trebamo li više činiti? Nema nikakve sumnje da trebamo – rekao je u propovijedi msgr. Ivan Prenđa.
Neposrednost, jednostavnost, ljudska toplina i prihvaćanje čovjeka u svoj njegovoj ljudskoj širini bile su samo neke od odlika nadbiskupa Prenđe. Ni za jedan novi program koji je posljednjih godina pokrenuo Caritas Zadarske nadbiskupije, a upravo ovaj Caritas po opsežnosti programa slovi za najboljeg u Hrvatskoj, čelnici se nisu brinuli hoće li ga nadbiskup Prenđa odobriti.
– I zadnja kuna iz biskupije treba ići onima koji su u potrebi – njegove su riječi čelnicima Caritasa.
Kako je branio Gotovinu
Msgr. Prenđa svjedočio je i na Haaškom sudu, u svibnju prošle godine, što je učinjeno pisanim i telefonskim putem. Donosimo dio njegova do sada neobjavljenog svjedočenja:
“Tijekom ratnih godina general Gotovina je češće dolazio u biskupsku kuću, u prigodama Uskrsa, Božića i Nove godine. Dobro se poznavao s mojim prethodnikom msgr. Marijanom Oblakom. Razgovarali su na francuskom jeziku, poznavali su francusku kulturu i jezik. Poznajem generala Gotovinu niz godina, poznajem ga kao vjernika i čovjeka koji poštuje sve ljude neovisno o njihovoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.”
“U siječnju 1993. godine nazvao me general Ante Gotovina i upitao me mogu li doći u Šepurine i održati dočasnicima i časnicima kojima je on zapovijedao jednu konferenciju na temu ‘Etika u ratu i miru’. Konferenciju sam održao 18. siječnja 1993. godine pred više desetaka časnika i dočasnika. Tekst sam sačuvao i pročitao sam ga pred više tisuća ljudi na zadarskom Narodnom trgu 26. srpnja 2001. godine, prilikom predstavljanja knjige o životu generala Gotovine autora Nenada Ivankovića.”
“Unatoč činjenici da su snage UN-a preuzele odgovornost na području južnog sektora, u nadbiskupiji su 104 sakralna objekta teško oštećena ili potpuno razorena, 12 crkava je srušeno, vjernici su potpuno ili djelomično iseljeni iz 43 župe, a 17 svećenika je prognano. Na području Zadarske nadbiskupije su od 1991. do 1994. godine poginule 504 osobe, većinom civili.
Nedužni civili ubijeni su u Jasenicama, Kruševu, Bruškoj, Benkovcu, Murvici, a u Škabrnji i Nadinu su masakrirani.”
