ZADAR – Kako to već biva u posljednje vrijeme u Zadru, čini se da i završeni natječaj za Spomenik pobjedi postaje spomenikom razdora.
Umjesto spomenika, koji se zbog financijskih razloga, u dogledno vrijeme ni ne planira graditi, podignut je stup javne sablazni, barem ako ćemo pratiti internetske reakcije građana. Razlozi nezadovoljstva su različiti, ali su lokalni komentatori najprije ogorčeni izgledom spomenika, dio ih je nezadovoljan izborom arhitekta koji se je u Zadru već «dokazao» izvedbom Muzeja antičkog stakla i misli da je i tako svejedno kako spomenik izgleda kad je unaprijed poznato tko će ga izvesti.
Dio ih, opet, smatra da je podjela visokih honorara primjer nedomaćinskog razmetanja gradskih vlasti koje u recesijskom vremenu glume pijane bogataše. Neki dovode u pitanje originalnost spomenika koji je dijelom replikat postojećih u Samoboru i Novskoj. Bilo kako bilo, nakon izbora prvonagrađenog rješenja Branka Silađina, javni je prostor ispunjen negativnom energijom u istoj mjeri u kojoj je to bio kada je isti arhitekt dogradio aneks palači Cosmacendi namijenjen Muzeju stakla.
Budući je i u jednom i u drugom slučaju izabran isti autor, što nužno ne mora značiti da je riječ o «kućnom majstoru», odnosno da se radi o vezama, privilegijima i namještanjima u koje su upletene i politika i struka, javnost je, shrvana moralnom korupcijom na svim razinama, reagirala dezavuirajući i rad i arhitekta i gradske vlasti i ocjenjivački sud. Ne ulazeći u pregrijanu atmosferu javnog nezadovoljstva koje ponekad, s pravom ili ne, podsjeća na paranoični delirij (jer više nitko ne vjeruje da moloh korupcije nije pružio prste i na benigni izbor jednog spomeničkog obilježja), obratio bih pozornost na sam spomenik koji se nudi kao točka identifikacije Zadra s pobjedama kroz povijest koje su kulminirale pobjedom u Domovinskom ratu.
Spomenička monumentalizacija je, više ili manje, taština svake vlasti. Arhitekt Branko Silađin očigledno je našao «spoj duše» s vlašću koja, nerijetko, što su joj rezultati prizemniji više teži oblacima, ponudivši rad koji je istovremeno i sve i ništa. Jer ako već stvarno ne možete pronaći neku slavnu pobjedničku epizodu u prošlosti (dakako, izuzev Domovinskog rata koji ima prednost aksiomatskog događaja od kojega je potreba za spomenikom potekla), onda se ukupan hod povijesti jednoga grada promeće u pobjedu. Uostalom, nije ni slučajno Silađinov monument apstraktna forma naslonjena na apstraktne pobjede, a semantički minimalizam, ili ako hoćete maksimalizam, uklesanog natpisa «Domovini», maglovit koliko i sam pojam domovine, barem kada je u pitanju zadarska demografija, etnicitet, nacion i politika kroz stoljeća. Zato je spomenik svakome i nikome, našao u Silađinovu rješenju idealni zagovor.
Petnaest metara čelika je u Silađinovu oblikovanju uvijek samo to: čelik bez transcedencije nužne da bi se svaki materijal prometnuo u umjetnost. Goli fizis materije koja ništa ne govori. Jednako apstraktno bilo je i obrazloženje jednog od članova ocjenjivačkog suda da je spomenik posveta svemu što se je događalo kroz duga zadarska tisućljeća, što nije daleko (da malo pretjeramo) od ideje predsjednika Tuđmana da po ugledu na Francovu S. Gudarramu, u Jasenovcu napravi zajednički memorijal “svim palima za Hrvatsku”. Iščitavajući, međutim, Silađinov monument i pismenom i nepismenom ostaje zagonetkom kako se to, kako u obrazloženju navodi sam arhitekt/kipar, na dodiru vode i kamena rađa čelik. E onda, glupima kakvi već jesmo, arhitekt lijepo pojašnjava da je čelik snažan i da hvata svjetlo, što sve posljeduje optimizmom. Dakle onim što bi našu domovinu trebalo pokretati naprijed, arhitektov je zaključak.
Očito je naš problem, kako to umno zaključuje Silađin, u nedostatku optimizma kojega u njegovu čeliku ima napretek, baš kao što u gradskoj blagajni uvijek ima novaca za moroskoke, orgulje, sunca, planete, jer optimizam nema cijene, baš kao ni oni koji ga arhitektonski i instalacijski promiču.
No okrenimo se samom spomeniku. Već ne prvi pogled riječ je o uvećanoj formi koju je Silađin prvotno realizirao u sklopu spomenika poginulim braniteljima u Samoboru. Budući se radi o naslanjaju na drugi spomenik u smislu citiranja jednog njegovog dijela, Silađinov je postupak u najmanju ruku dvojben. Jer dok je, primjerice, poznati spomenik Slavomira Drinkovića, sasvim legitimno, doživio više repliciranja na memorijalnim mjestima u Hrvatskoj, Silađinov nije replika, nego nuđenje istog/sličnog rješenja u drugoj dimenziji, kao drugi rad, ili grublje rečeno, ubiranje dva honorara za istu stvar. Sam obelisk, s druge strane, nema ni znakovne ni simboličke vrijednosti.
Radi se o komadu čelika koji je ostao na pola puta između skulpture i arhitekture. Po obliku i dimenzijama ostavlja dojam arhitektonskog građevnog elementa (a nekoga će, pretpostavljam, podsjetiti na siluetu nebodera), a kao minimalistička skulptura (na što se sam arhitekt poziva) nema baš nikakve, pa ni minimalističke izražajnosti. Zapravo se radi o dizajnerskom rješenju, o obliku koji nije dosegao formu skulpture.
Na kraju nešto o samom natječaju za spomenik pobjedi. Iz viđenog u maketama i nacrtima teško se može izlučiti uspješno rješenje koje bi, kao alternativa jednako neuspješnom prvo nagrađenom, moglo ponijeti izvedbenu nagradu. Sjetimo li se sličnog natječaja još većih spomeničkih ambicija kao što je onaj iz 1981. godine koji je trebao adorirati maršala Tita i vjekovnu borbu Zadra za slobodu, nije se naodmet prisjetiti da tada, unatoč političkim pritiscima i sudjelovanju najpoznatijih jugoslavenskih kipara, nije prihvaćen ni jedan izvedbeni prijedlog. Na sreću, rekli bismo, jer je i pozicioniranje spomenika u samom srcu grada i «smjelost» rješenja koja su znala otklizati u grotesku, na kraju ocjenjivački sud opredijelilo za nedodjelu nagrade i odustajanje od projekta.
To bi bilo približno isto kao da smo ove godine u sastav ocjenjivačkog suda Trijenala hrvatskog kiparstva u Gliptoteci HAZU (u čijem sam radu sudjelovao kao predsjednik žirija), uključili nekog političara, branitelja ili stručnjaka za prapovijest i dali im zadatak da izaberu najbolja rješenja za izložbu. Između takvog nemogućeg scenarija (barem se nemogućim čini u metropoli) i zadarske uobičajene prakse, zjapi upravo ona provalija koja, nažalost, dijeli glavni grad od svega ostaloga u Hrvatskoj što može ponijeti samo epitet neutješnog provincijalizma.
