Tamara Šoletić je zadarska glumica Kazališta lutaka, gdje uspješno radi već 20 godina. Široj javnosti je postala poznato lice s televizijskim angažmanom u seriji Zauvijek susjedi. Danas, po prvi puta surađuje s HKK Zadar u suvremenoj talijanskoj komediji Alda Nicolaia „Nije bila peta, bila je deveta” u kojoj tumači glavnu ulogu Eve. Redatelj predstave je Mirko Šatalić, a premijera je 30. lipnja za otvaranje Zadarskog kazališnog ljeta.
Šoletić spletom okolnosti i specifičnosti vlastitog karaktera nije završila Akademiju dramskih umjetnosti, međutim iza nje je bogato višegodišnje iskustvo kontinuiranog glumačkog i lutkarskog rada. Pripada talentiranoj i bezbroj puta nagrađivanoj generaciji zadarskih lutkara koja će, nadajmo se, dočekati Novu godinu u dovršenoj novoj zgradi kazališta. O tome, i o njenom glumačkom putu, razgovarali smo s njom između zahtjevnih posljednjih probi pred novu premijeru.
Što je bilo presudno u vašem životu i karijeri, što vas je usmjerilo na glumu i do ovoga što radite danas?
-Ja sam rođena doslovno u zgradi Kazališta lutaka u Jazinama jer je moj otac kao mladi glumac dobio stan ispod same pozornice. To je i naš današnji ulaz kojim ja ulazim na svoje radno mjesto već dvadeset godina. Tako da je to jedno ozračje u kojem sam ja odrasla. Pozornica je bila moje dvorište, a glumci ljudi s kojima sam se družila. Otac je bio glumac koji je stalno po kući pjevao, uvježbavao svoje uloge, tako da je gluma meni bila nešto blisko, prirodno.
A ipak niste uvijek bili na glumačkom putu?
-Nisam. To su bile moje pubertetske godine, kada želiš prkositi, pružati otpor, biti drugačiji od svih pa i ponajprije od svojih roditelja. Ja sam tako upisala razrednu nastavu ovdje u Zadru. Radila sam kao učiteljica nakon diplome jednu školsku godinu, međutim vrlo brzo je bila raspisana audicija u kazalištu lutaka, ja sam se javila i otišla, i tamo radim od ’89 godine. Nisam požalila niti trena.
Vi niste akademska glumica, međutim iza vas je bogato iskustvo, od glume s lutkom do glume pred kamerom. Jeli vas taj nedostatak certifikata kočio u karijeri ili nečemu što ste htjeli ostvariti?
-Ako govorimo o certifikatu, kao papiru, ne. Ali naravno, bilo bi puno ugodnije i lakše da sam mogla proći taj akademski put na kojem se uči o ovom zanatu. Lutkarstvo podrazumijeva određenu zanatsku osposobljenost i vještinu. Ja, i inače mi glumci u kazalištu lutaka najviše naučimo kada dođe redatelj. Redatelj intenzivno boravi sa nama kad se stvara nova predstava. Ti si svjestan da tih mjesec dana moraš maksimalno iskoristiti. Onda upijaš, i tražiš da ti prenese znanje. U procesu rada naučiš ono što je najbitnije. To je u biti 20 godina konstantnog učenja i otkrivanja prekrasnih novih stvari, i danas je to znanje zaokruženo. To je duži i teži put, ali i čarobniji.
Jeli teže glumiti s lutkom? Ili vama bez lutke nešto fali?
-Ja sam glumac lutkar. Glumac lutkar je, usudila bih se reći, u tom svijetu glumačkog zanata, je možda malo podcijenjen. Iz neznanja i predrasude da je lutkarstvo isključivo za djecu.
-Lutkarstvo je umjetnost po sebi. Ja bih to usporedila s odnosom liječnika opće prakse i specijalista. Svi oni moraju znati posao, svi su liječnici, tako smo i svi mi glumci. Ali glumci lutkari imaju još jednu dodatnu specijalizaciju. Zato se mi na živoj dramskoj sceni lakše snađemo nego što se dramski glumac može snaći s lutkom.
Koja vam je najdraža bajka za djecu?
-Sve one prekrasne priče o djevojkama koje zbog ljubavi rade predivne stvari, poput Male sirene. Andersen je nešto posebno, međutim ne može se preskočiti Ivana Brlić Mažuranić. Često se kaže da je ona hrvatski Andersen pa to zvuči otrcano, međutim ona to je i puno više. ima slavensku mistiku i tajnovitost. Tako da bi izbor moje najdraže bajke pao na Ribara Palunka i njegovu ženu. U sve svoje godine rada, to je predstava za koju ja kažem da je meni najdraža, i zato što je bajka predivna, ali ima i fantastičnu glumu, prekrasne lutke, začuđujuću glazbu, fascinantnu scenografiju, poetiku, pouku, zabavu..sve.
Smatrate li da teatar treba poučiti ili zabaviti? Pitam vas jer je ta dilema posebno zanimljiva u kazalištu lutaka koji vrlo vješto, često i najuspješnije kombinira oba zadatka.
-Ne možemo govoriti o kazalištu koje poučava, ne možemo govoriti o kazalištu koje zabavlja. Takve kategorije ne stoje. Kazalište je umjetnost koja je toliko cjelovita i sveobuhvatna da bi ono prvenstveno trebalo biti za čovjeka duševna hrana. Ono bi čovjeka trebalo začarati i nadahnuti. Pogotovo u današnje vrijeme kada svi pričaju o recesiji, problemima i teškoćama. Mislim da je ovo vrijeme ono koje će nas ponovno vratiti samima sebi, pravim vrijednostima. Jer očito su sve ove druge vrijednosti, materijalne i aktualne, relativne. A mi smo bar ljudi koji su prošli rat pa su nas i te okolnosti naučile da sve ono što imaš u određenom trenutku, u slijedećem više ne moraš imati. Ako imaš prijatelja, obitelj, ljubav, te neke više kategorije, onda si ti ostao suveren, ostao si čovjek.
Je li vam angažman u „Zauvijek susjedi” donio slavu?
-Pa je. Makar, ne radi se o slavi, nego se radi o otme da si postao poznato lice. Što je vrlo čudno. Radiš dvadeset godina u kazalištu i onda snimiš jednu televizijsku seriju, odjednom te ljudi prepoznaju, pa ti se javljaju, pa te možda malo više vole, pa te možda više i cijene. Što nije baš mjerilo. Činjenica je da je televizija ipak najjači medij. Tužno je kod nas umjetnika, što ispada da ako se nisi pojavio na televiziji, da nisi nigdje.
-Puno je polemika bilo u medijima o tome što je televizija, što je kazalište, što je dramska gluma. Ja ne volim o tome puno filozofirati. To je naprosto bilo jedan moj izazov, nadgradnja, prekrasno iskustvo. Taj se posao nepravedno ne cijeni, iako je ogroman i težak. To su snimanja koja traju od sedam ujutro do sedam navečer, navečer dolaziš kući i učiš tekstove koje sutra moraš znati pred kamerom. Nema te vrste rada kao u kazalištu, da ti mjesec dana radiš na svom liku, da ga stvaraš. To je gluma koja je instinktivna, koja je momentalna. Stvar je i glumačke inteligencije i snalaženja. Ne snađu se svi u takvim ulogama, što ne znači da su bolji ili lošiji glumci.
-To je bilo prekrasno iskustvo i jako me veselilo raditi. Prvi puta sam otišla iz Zadra, promijenila i grad i kolege, otkrila novi medij, lijepo se zabavila i otkrila u sebi komičarku.
-To je za mene neobično jer sam inače po karakteru više sklonija poeziji, nekim duhovnijim temama. Odjednom sam se našla u ulozi jedne greze, glasne, bučne žene, i mogu reći da sam tu moju Lili toliko voljela, da mi je u jednoj fazi života poslužila kao psihoterapija. Ona je mogla sve. Mogla je vikati, biti gruba, otresita i impulzivna te reagirati u trenutku. Ja nisam takva, više sam blage naravi, tako da me Lili na neki način oslobodila i pomogla mi.
Imate li neku neostvarenu glumačku želju?
-Upravo mi se ostvaruje. Ostvaruje mi se jer sam stvarno iskreno željela zaigrati na Kalelargi, u kazalištu u mom gradu. To me veseli više od ijedne televizije. I sad pripremamo tu predstavu za otvaranje Kazališnog ljeta.
-Mogu čak reći da je lik Eve dosta sličan Lili koju sam glumila u Zauvijek susjedi, u smislu te njene sveprisutnosti i ženske snage. Međutim, Eva je kao lik puno finija. Ona je moćna manipulatorica, snob, živi ugodno, bogata je i ne oskudijeva u ni u čemu.
Kakav je rad s kolegama u zadarskom kazalištu?
-Super je. Mi se kolege uvijek prepoznajemo. I kada se ranije ne poznajete, odmah se stvara neka bliskost. Što kažu, jedemo isti kruh i razmišljamo na isti način. Na kraju krajeva, neke zajedničke sklonosti i slične predispozicije su nas doveli do toga da se na kraju bavimo kazalištem i umjetnošću općenito. To je posao koji radiš i uživaš. Igraš se. Zamislite to!
To je jako rijetko, pogotovo u današnjim vremenima gdje ljudi rade i ne biraju.
-Pa ja mislim da smo mi glumci povlašteni u tom smislu. Nije trenutak da se govori o statusu u društvu, koliko se cijeni taj posao, što kultura znači u našoj zemlji i našem gradu, koji je ipak sportski. Država nam je sportska. Kulture ima malo, ali ljudi joj se vraćaju sve više.
Kako biste ocijenili tatar u Zadru? Nekako se čini da je uvijek ta umjetnost podcijenjena. A evo, kazalište lutaka se sa svake manifestacije gdje ode vraća s nagradama i priznanjima.
-To me jako boli. Dvadeset i četvrta je godina od kada se gradi naše kazalište lutaka, i ja o tome ne bih ništa rekla. To je toliko strašno i bolno svima nama koji to radimo i koji smo kazalištem zaneseni. Ja mislim da nema nijednog suvislog razloga zašto ta zgrada još nije gotova. Unatoč svim našim priznanjima i nagradama. Mi smo donijeli više zlata u ovaj grad nego naši košarkaši ili bilo tko drugi. Ali nema veze. Izgleda da je pri kraju, ali ipak ne bih prognozirala. Rekli su nam da ćemo do kraja ove kalendarske godine zaigrati u novom kazalištu, a ja samo mogu reći da molim Boga za to.
-Prošlo je više od sto godina od kada je u Hrvatskoj izgrađeno kazalište. Sve u proteklih sto godina su bile adaptacije postojećih zgrada. Ovo je nakon HNK u Zagrebu, prvi put da se iz temelja podiže kazališna zgrada u tu svrhu i namjenu. Na to možemo biti ponosni.
