Dobrog ribara više se neće poznavati smo po mokrim gaćama, nego i po urednim zadaćama. Najave prema kojima bi europski propisi obvezivali školovanje, barem srednjoškolsko, radnika na koćama i svićaricama, neće se u potpunosti ostvariti.
Ni zanimanje za ove struke u srednjim školama u Splitu i Zadru nije osobito; male ribare moglo bi se nabrojiti na prste dviju ruku. Prema Miru Kučiću, predsjedniku Grupacije za morsko ribarstvo pri Hrvatskoj obrtničkoj komori, školovanje će teško popraviti ponižavajuću situaciju u kojoj je hrvatsko ribarstvo.
– Da je to dobar i unosan posao, bilo bi kandidata, vjerujte, ne bismo se mogli obraniti. Ali ribarski zanat je na izumiranju. Jeste li znali da je najopasniji na svijetu; godišnje glavu na poslu izgubi 42 tisuće ribara! Dalje, svjetski resursi morskog blaga smanjeni su za polovicu, a recesija će dokrajčiti ribarstvo. Kad se uza sve to zbroji ono što se događa na našoj strani Jadrana, nemojte se čuditi ako naše obale uskoro preplave Marokanci – apokaliptično će Kučić, dok je predsjednik Ceha ribara Ante Fabijanić optimi stičniji:
– Treba nam edukacija, naravno, kao i u svakom zanimanju. Osobito je to važno za voditelje ribolova, zapovjednika koćarice, strojare. U Europskoj uniji nisu svi ribari školovani, ali jesu oni koji obavljaju neke šefovske funkcije – kaže Fabijanić.
Vlasniku kukljičkih ribarica “Mačka” i “Ribar” Edisonu Bošku postavili smo slično pitanje:
– Škola ne može biti loša nikome, pa ni ribaru. Ne mora to bit ne znam što, ali dvi-tri godine dobro bi došlo. Uostalom, svaki se zanat treba izučit, čovik koji dođe na koću bar bi se trebao znati ponašat na brodu, razlikovat ribu…
Dobrog ribara više se neće poznavati smo po mokrim gaćama, nego i po urednim zadaćama. Najave prema kojima bi europski propisi obvezivali školovanje, barem srednjoškolsko, radnika na koćama i svićaricama, neće se u potpunosti ostvariti.
Ni zanimanje za ove struke u srednjim školama u Splitu i Zadru nije osobito; male ribare moglo bi se nabrojiti na prste dviju ruku. Prema Miru Kučiću, predsjedniku Grupacije za morsko ribarstvo pri Hrvatskoj obrtničkoj komori, školovanje će teško popraviti ponižavajuću situaciju u kojoj je hrvatsko ribarstvo.
– Da je to dobar i unosan posao, bilo bi kandidata, vjerujte, ne bismo se mogli obraniti. Ali ribarski zanat je na izumiranju. Jeste li znali da je najopasniji na svijetu; godišnje glavu na poslu izgubi 42 tisuće ribara! Dalje, svjetski resursi morskog blaga smanjeni su za polovicu, a recesija će dokrajčiti ribarstvo. Kad se uza sve to zbroji ono što se događa na našoj strani Jadrana, nemojte se čuditi ako naše obale uskoro preplave Marokanci – apokaliptično će Kučić, dok je predsjednik Ceha ribara Ante Fabijanić optimi stičniji:
– Treba nam edukacija, naravno, kao i u svakom zanimanju. Osobito je to važno za voditelje ribolova, zapovjednika koćarice, strojare. U Europskoj uniji nisu svi ribari školovani, ali jesu oni koji obavljaju neke šefovske funkcije – kaže Fabijanić.
Vlasniku kukljičkih ribarica “Mačka” i “Ribar” Edisonu Bošku postavili smo slično pitanje:
– Škola ne može biti loša nikome, pa ni ribaru. Ne mora to bit ne znam što, ali dvi-tri godine dobro bi došlo. Uostalom, svaki se zanat treba izučit, čovik koji dođe na koću bar bi se trebao znati ponašat na brodu, razlikovat ribu…
Hrvatska godišnje izvozi oko 30 tisuća tona ribe u vrijednosti od 160 milijuna dolara, a uveze oko 50 tisuća tona za 100 milijuna dolara. Čak 90 posto svježe ribe izvozi se u Japan, a tamo luduju za tunjevinom, u Italiju te zemlje u regiji.
Uvozimo haringu za prehranu tunja te patagonijske lignje slabe kvalitete. Hrvatska ima oko 300 većih ribarskih brodova, najviše je plivarica za ulov sitne plave ribe, oko 700 manjih brodova te 3000 registriranih ribara.
