ZAGREB – Politički analitičari su u čudu, simpatizeri u nevjerici, prijatelji i poznanici u strahu: otkako je počela kriza, tih ljudi nigdje nema. Istina, ima ih koji su spremni posvjedočiti da su ih vidjeli, ali svjedočanstva su nepouzdana, praktički bezvrijedna, jer ni vidioci ne mogu posvjedočiti da su ih čuli kako pričaju o bilo čemu. Sve upućuje na zaključak da se nestalima dogodilo nešto strašno, od čega se zanijemi i izgubi volja za životom…
Naravno, govorimo o koalicijskim partnerima HDZ-a. Kada je krajem 2007. godine HDZ na izborima osvojio relativnu pobjedu i kada je postalo bjelodano da im za formiranje vlasti nisu dovoljne samo vlastiti mandati izboreni šarmom Andrije Hebranga, erudicijom Jadranke Kosor, lucidnošću Dragana Primorca… Ivo Sanader i društvo prionuli su potrazi za koalicijskim partnerima. S kakvim rezultatom?
‘Cilj je do 2010. godine deficit svesti na nulu, a stope anketne nezaposlenosti i rasta stope BDP-a dovesti na sedam posto’, konstatirano je nakon što su HDZ, HSS i HSLS potpisali koalicijski sporazum. Nije se još doguralo ni do pola mandata, a spomenuti ciljevi ne samo da se čine nevjerojatno dalekima, nego ni njihovih potpisnika nema na vidiku. Dobro, istina, Sanader se pojavljuje na televizijskim ekranima, najčešće kada treba nastavljati beskrajno dosadnu raspravu sa Slovencima, no od Josipa Friščića iz HSS-a i Đurđe Adlešič uglavnom nema ni traga. Zadnje po čemu Adlešičevu pamte u javnosti jest zauzimanje za donošenje zakona koji će biti rigorozniji prema nogometnim navijačima sklonim izgredima.
A šteta? Baš bi bilo interesantno čuti kako bi Đurđa, nakon obračuna s Torcidom i Bad Blue Boysima riješila recesiju, zaustavila galop nezaposlenosti i svela je u obećanih sedam posto. Bilo bi lijepo čuti i kako Friščić – čiji su javni istupi česti poput nuklearnih eksplozija – planira do iduće godine deficit svesti na nulu, te hoće li zbog neuspjeha, koji je već sada jasan i očit, podnijeti ostavku ili snositi bilo kakve posljedice.
Naravno da neće, jer zašto bi. Recesija je stigla kao naručena, praktički nema te nestručnosti, neznanja ili nerada koja se ne može maskirati iza nje. Ali i da je nema, našlo bi se već neko opravdanje, bili bi krivi Slovenci, Haag, EU, Srbi ili tko već, našlo bi se krivaca na lageru, barem izlika nikada nije manjkalo.
Što nam je, dakle, danas ostalo od programskih koalicija, pretencioznih planova i silnih obećanja? Država za koju će njezin premijer slikovito reći da je ‘u banani’. Prispodoba je i više nego na mjestu: nema, naime, sumnje da se dobar dio biračkoga tijela ponovno osjeća poput majmuna.
