ZAGREB – U Italiji legalno radi oko 26.000 hrvatskih građana, a ilegalno, procjenjuje se, oko 10.000, i to uglavnom u svojstvu njegovateljica nemoćnih i starijih osoba, te kućnih pomoćnica.
Prema riječima Erika Fabijanića, voditelja Ureda talijanskog sindikata INCA-CGIL u Rijeci, većina naših građana u Italiji radi u metalskoj industriji, potom u hotelijerstvu, zatim kao vozači teretnih vozila, a od spomenutog broja legalno zaposlenih trećinu čine žene-njegovateljice i kućne pomoćnice. Fabijanić napominje da je talijanska vlast za 2009. odobrila ulazaka novih 170.000 stranih radnika, odnosno isti broj kao i u 2008. godini. U toj kvoti je drastično povećan broj dozvola kućnih pomoćnica – sa 65.000 u 2008. na 125.000 u ovoj godini, dok je smanjen broj dozvola za radnike u građevinarstvu – s 14.200 (2008.) na 400 u ovoj godini.
Smanjen je i broj dozvola za određene nacionalnosti s 47.100 na 44.600, a najveći dio tih stranaca kojima Italija daje prioritet pri legalnom zapošljavanju odnosi se na Argentince talijanskog podrijetla. Zanimljivo je reći da ti argentinski Talijani nakon dolaska u Italiju, odnosno povrata talijanskog državljanstva, u velikom broju odlaze u Španjolsku s obzirom na to da španjolski jezik bolje poznaju nego talijanski, pa i zbog nešto boljega životnog standarda u Španjolskoj. Što se tiče povećanje kvote za ulazak stranih njegovateljica u Italiju, da se zaključiti da talijanski socijalni sustav zbrinjavanja nemoćnih i starijih osoba ne djeluje baš najbolje. Talijanskoj državi očito se više isplati uvoziti radnu snagu nego otvarati nove staračke domove i stacionare za zbrinjavanje nemoćnih osoba.
I kad je riječ o radu stranaca na crno, od naših građana na to prije svega pristaju žene koje u Hrvatskoj primaju mirovinu, a zaradom u Italiji od njegovanja starijih i nemoćnih osoba popunjavaju svoj kućni budžet.
Nakon ulaska Slovenije u EU mnogi slovenski radnici postali su preskupa ilegalna radna snaga u Italiji. Iz tog razloga talijanski poslodavci im nude rad na crno, što mnogi, nemajući izlaza, prihvaćaju. Nakon ulaska Poljske u EU, veliki broj talijanskih doprijevozničkih tvrtki preselio je svoje sjedište u tu zemlju. Pritom su otpustili većinu talijanskih, slovenskih i hrvatskih vozača, te umjesto njih zaposlili jeftinije Poljake i Rumunje. Izmijenjeni i dopunjeni talijanski zakon o imigraciji stupio je na snagu u rujnu 2002., otvorivši tako mogućnost ozakonjenja dotad ilegalnog rada za sve imigrante.
To su jedva dočekale i Hrvatice koje su u velikoj mjeri ilegalno radile kao kućne pomoćnice. Puno njih prethodno je u Hrvatskoj ostao bez posla, među njima mnoge i s visokom stručnom spremom, a spas su našle u toj vrsti rada na crno u Italiji.
Fabijanić napominje da u Hrvatskoj trenutačno talijansku mirovinu prima oko 10.000 građana, s tim da raste broj primatelja starosnih mirovina, a opada broj primatelja obiteljskih, s obzirom na to da je riječ o ljudima koji su tu vrstu mirovine stekli kao talijanski vojnici u Drugom svjetskom ratu, odnosno talijanski državljani iz tog vremena. U Italiji se za rad na crno poslodavca kažnjava s najmanje 5000 eura, a uhvaćeni ilegalac dobiva sedmogodišnji izgon iz EU-a. Talijanska prosječna mirovina kreće se od 800 do 900 eura, a plaća radnika je viša samo za sto-dvjesto eura.
Hrvatski radnici nisu pogođeni
Što se tiče drastičnog smanjenja kvote dozvola za ulazak građevinskih radnika u Italiju, Hrvati time nisu ozbiljno pogođeni, jer mali broj naših ljudi kruh zarađuje u toj djelatnosti, za razliku od, primjerice, radnika iz Bosne i Srbije koji većinom rade upravo u građevinarstvu.
Nepalci potiskuju Hrvate
U talijanskim brodogradilištima radi velik broj hrvatskih radnika, i to u kooperantskim tvrtkama, a da bi kooperant dobio posao, određene ljude u tamošnjim škverovima mora se prethodno »podmazati«. Otprilike, sve je isto kao i kod nas. Kooperantske tvrtke čekaju najmanje tri mjeseca da im brodogradilište isplati novac za određeni posao. Na taj način talijanski škverovi vežu uz sebe kooperante, jer ako kooperant želi prekinuti suradnju, teško da će tako skoro vidjeti novac za isplatu tri plaće za svakog radnika. U talijanska brodogradilišta dolazi radna snaga i s »krova svijeta« – Nepala, a ti radnici od svog poslodavca mjesečno dobiju oko 200 eura, dok ostatak njihove zarade u džep trpa gazda. Naravno da tako jeftinija radna snaga potiskuje ostale strane radnike, uključujući i Hrvate.
