ZADAR /ZAGREB – Održanje kazališne umjetnosti ovisi o njenoj mogućnosti ponovnog iznalaženja, uključivanja novih sredstava i novih govora. Kako bi, inače, kazalište moglo i nadalje biti svjedokom važnih pitanja svog vremena i promicati razumijevanje među narodima, kada i samo ne bi svjedočilo otvorenost? Kako bi se moglo dičiti da nudi rješenja za pitanja nesnošljivosti, isključivosti i rasizma, kada bi u svojoj praksi odbijalo svako spajanje i integraciju.Kako bi prikazao svijet u svoj njegovoj složenosti, umjetnik mora nuditi nove oblike i ideje, te se uzdati u inteligenciju gledatelja, kadrog da u toj vječnoj igri svjetla i sjene raspozna obrise čovječanstva.Istina, čovjek koji se previše igra vatrom izlaže se opasnosti da se opeče, ali isto tako dobiva priliku da zadivi i obasja, stoji u poruci koju je u povodu Svjetskog dana kazališta, koji se obilježava 27. ožujka, uputio kanadski kazališni redatelj Robert Lepage.
Poruku je uputio i hrvatski dramski pisac i glumac Elvis Bošnjak:
"Dan kazališta. Je li to onaj dan u kojem kazalište svoje ogledalo, koje već stoljećima drži upereno u lice svijeta, okreće prema samom sebi? Je li to dan u kojem se mi što ga držimo, i ogledamo se istovremeno, i vi što se samo ogledate, pitamo o smislu tog ogledanja?
Ima li išta novo na ovom svijetu da ogledalo okrenemo prema toj divoti ili tom užasu ili nekoj stvari koja nije ni jedno ni drugo nego je naprosto još neviđana? Jer evo već tisućama godina prolaze pred tim ogledalom ista lica; napuhana od veličine, spremna na ubojstvo, na mučeničku smrt, na sasvim običnu smrt, ali ipak ekskluzivnu u bilo kom smislu, žrtvovana Bogu, ideji, ljubavi ili svakodnevici i ne možemo se načuditi njihovoj tvrdokornoj nepromjenjivosti.
Ogledamo ih sa svih strana, mrvimo staklo i bacamo im ga pod noge, oni uskaču iz oklopa u odijela, iz kočija u automobile, umjesto mačevima mašu mobitelima i u suštini ostaju isti. Oni se ne znaju susresti s ogledalom. Oni iz susreta s ogledalom ne znaju naučiti ništa. Ponekad mi se čini kako su kazališni likovi; naši Hamleti, Medeje, Agamemnoni, stvarniji od stvarnih ljudi. U svakom slučaju, u njih mi je lakše povjerovati. Razumijem izvore i njihova dobra i njihova zla. Ovo stvarno zlo meni je nestvarno, neshvatljivo. Pred njim ogledalo puca. Zašto ga onda dalje držati u ruci? Mrak se u ogledalu ne prepoznaje. Treba li ogledalo držati okrenuto samo prema dobru? I dobro može biti bolje.
Postoji li čovjek, dobar ili zao, ili ni dobar ni zao već čovjek, koji bi stao pred to ogledalo i okrenuo se natrag prema svijetu umiven i opran u susretu sa samim sobom? Ne znam, ali u svijetu koji bezglavo juri negdje, nečemu, kazalište je dio one snage koja radi na dobru. Ono poziva na toleranciju, nudi pogled u drugog, k drugom, poziva na predah od sveopće jurnjave. Poziva na pogled u ogledalo. I zato netko mora držati to ogledalo. Jer, u svom samoljublju, čovjek je spreman razoriti sve. Za volju svoje taštine spreman je probušiti loptu na kojoj se vrtimo. I zato netko mora stalno mahati tim ogledalom. Vikati ogledalom, psovati, pjevati, plakati, smijati se, ogledalom. Možda, pred ogledalom, i mrak, na trenutak, zadrhti."
