“Nije Smoje toliko pokojan koliko se misli”

Znao je u svemu guštat, osobito u pisanju. Kad bi se njegov život ispisao onako kako ga je živio, prvo lice tog životopisa možda čak i ne bi bio Miljenko Smoje već tone i tone ispisanog papira koje je iza sebe ostavio. Poslije njega novinarstvo je sve manje plemenita profesija, kakvom ju je smatrao, kroničari se doimlju kao početnici a svaki je humorizam nekako falš i napuhan, neprirodan i ishitren, osobito kad se njegovi osvjedočeni pristaše i sljednici prihvate nimalo lakog zadatka pisati o njemu. Čast dakako izuzecima, a takvih u pravilu nema. Zapravo ima, samo se kriju zasjenjeni popularnošću nedosegnutog uzora, barda podneblja i neupitne legende, kojem je (ipak!) trebalo desetak godina da izviri iz onog svog groba u Žrnovnici, gdje je 1995. godine "tiho pokopan" i pripravljen za vječnost, nakon svih životnih turbulencija, osporavanja i prihvaćanja, kontroverzija i sumnjičavog vrćenja glavom, tapšanja po ramenu i zavidnih oštrica, zaklinjanja u njegovo ime ili pak križanja rukom kad bi "antikrist" prošao rivom i pjacom ili se pak s takvima zatekao u istoj betuli, konobi.

Što sve znamo o Smoji a trebalo bi mu sasut u lice baš danas, na Valentinovo 2008. godine, kad se navršava 85 godina otkad je rođen u Velom Varošu u familiji ribara s Matejuške? Upravo ta dva toposa splitskog Velog Mista presudni su za njegovo pisanje – u Varošu već ima ulicu, a na Matejuški će se postaviti njegov spomenik, tu blizu je i knjižara s njegovim imenom a u njoj i njegove knjige i knjige o njemu. Štu mu dakle rođendanski reći danas, na Dan zaljubljenih? Siguran sam da kod njega neće paliti nikakve funeralne doskočice, nikakav in memoriam, paljenje svijeća i minute šutnje. Ma kakva šutnja! – on je sve umio, ali nije znao šutjeti. Ajde, možda i jest tek pred odlazak kad se nešto umučao i povukao u sebe, kad je nit sjete poput kandele počela treperiti nad njegovim rukopisima, a posljednjeg je, kažu, napisao pedesetak sati prije nego što je zauvijek prestao.

Otišao je Smoje za svima onima koje je ovjekovječio u svojim tekstovima, čije je likove posudio da bi iz njih govorio, bili oni ribari, konobari, kuhari, brijači, poteštati, svećenici, fuzbaleri, balunjeri, redikuli, domaćice, kurve, inžinjeri, doturi, pošćeri, balotari, picaferaciji, škovacini, farabuti, ćakulone, picigamorti i ne-znam-koji-sve-ne. Svi oni koje je "naučio" da žive i duže od života, kao što je i sam, kormilareći poput iskusnog kapetana svojom makinjom, to učinio. Otišao je u zajednicu gdje se svi – baš tako! – izjednačuju, i živi i mrtvi. Naselio je onu jedinstvenu i svima "obećanu" republiku, gdje su svi u istome macu, i oni realni i oni fiktivni. A Smoje je baš bio takav: čovjek sa (i za) tisuću lica i sva ih je jednakopravno zastupao, ne samo u TV-serijama o Velome i Malome Mistu, bez premca još uvijek najpopularnijima na našim prostorima, već i u svakodnevnim vrlo čitanim kolumnama, feljtonima, reportažama, dnevnicima, zafrkancijama…

Mali mu je čovik bio svetinja, za njega bi prolio i krv i tintu. Organiziran nije bio ni u kom smislu osim kao novinar. Legitimirao se kao ljevičar po uvjerenju s osjećajem za socijalnu pravdu, bavio se ljudima širokog spektra, osobito onima sa dna, napose običnim pučanima čiji je bio vox populi, glasnogovornik bez dlake na jeziku, čovjek koji je znao složiti u tekst ono što su oni mislili a nisu znali izreći. Bio je i ostao najveći novinar Splita i Dalmacije svih vremena. Ne znaš je li bio veći Splićanin ili veći Dalmatinac. Zapravo je bio najveći Splićanin zato što je bio najveći Dalmatinac, i obratno. Dakako, i hajdukovac. Obožavao je stari Split i Marka Uvodića, znao je jezike, poznavao literaturu Dantea i Gogolja, ali iz Dalmacije nije odlazio.

Kontroverzan, slavljen i napadan, ne slagajući se s Tuđmanovim režimom, razočaran je 1993. otišao iz "Slobodne Dalmacije", u koju je ušao kao novinar 1948. godine i u njoj utukao cijeli dotadašnji radni vijek (zamislio je i osnovao Gradsku rubriku) podižući joj tiraž svojim napisima, i do prebrze smrti skrasio se u "Feral Tribuneu". Pokopan je zajedno sa starim, dobrim, ljudskijim, vedrijim vremenom u Žrnovnici, u tišini, nedaleko svog Splita čiji je bio kroničar. I kad ga se sjetimo, sjetimo se te nasmiješene Dalmacije, nakrivljene kape, sjajnih fizionomija, kruva i igara i po litre… zna se čega.

O njemu je zapravo ugodnije govoriti negoli pisati. Kao rasni kozer i kostreštavalo, i sam je živahno pričao, uvijek na sve imao odgovor, komentar, batudu. Nikad društvena kronika Splita i Dalmacija nije bila tako živahna. Njegovim žilama je kolalo novinarstvo, bez obzira gdje bio, u Splitu, na Braču ili drugdje. U macu njegovih neposrednih, lucidnih i duhovitih opaski na razne teme dovoljno je ovdje izdvojiti jednu: "Ako postoji drugi svit, i tamo će novinara čekat makinja. Ja ću se javljat sa neba oli pakla, jebe me se, glavno da se javljan…" Tamo negdje, ako su i izumili kompjutor, on ga neće ni taknuti – nedostajao bi mu ritam starog pisaćeg stroja, onih udaraca po slovima na kojima nije bilo kvačica, ali su svi sve razumjeli. Prvi Feđa, koji bi na motoru dolazio po tekst i nosio ga u novine. A sada – lupa Smoje po svojoj "makinji sa onoga svijeta", možda to uvijek, kad zagrmi, zaporavo on nešto glasnije zagrinta na sve, u svim kolurima, počev od Lepe pa do skupoće i lupeština. A sigurno je da više ne bi sjeo ni za čakulu ni za što drugo na onu svoju šentadu na rivi, koja je sve relativizirala i izgubila intimu i draž, mentalitet i patinu staroga Splita.

Zvali su ga svakako, a za nas mlađe bio je Stric. I sam se raznoliko potpisivao. Bio je Mali Marinko, Asphalatos, Balunjer… A mogao si ga vidjeti, osjetiti u brojnim njegovim likovima, od Dotura Luiđija i njegove Bepine, Roka Prča i Anđe Vlajine, Pošćera i Servantesa do Inženjera Duje i Meštra, Strikana i Netjaka, Roka i Cicibele… da dalje ne nabrajamo. Skrojio je "živote" Beline i Šarka, "izuminava" Šanta, Bekina i druge, konobare, kuvare… Pokojni gvardijan sa Prirova u Visu, Velolučanin padre Marin, fratar sa dva doktorata, rado ga je ugošćavao, a još uvijek pamtim kako mi je ono pričao kako je kao učitelj u prvim danima iza Drugog svjetskog rata u mojoj Komiži, sa dvije fete kruha trčao dočekivati brod da bi napravio sendvič s mirisima iz brodske kužine.

Zapravo, kad bolje promisliš, zacijelo bi i sam Smoje najviše volio da se o njemu govori kroz anegdote, poput ove, kroz batude, brujetade i gradelade, čakule, susrete na dvorima, kalama, pjacama i rivama, kad sam se i sam s njim češće viđao u društvu Borisa Dvornika, Popadića, Feđe i mnogih, nek mi ne zamjere što ih ne imenujem. Napisao sam i neke songove na njegove teme, za film ili onako, pjesme "Laku noć, Luiđi, laku noć, Bepina", "Antonio" i "Baladu o Šarku". Nije bilo teško, riječi su same izlazile iz one njegove "škatule", u kojoj su bili ponuđeni vokabular, sudbine, situacije. Tako je nastala i Popina "Ča je život vengo fantažija" na temu Roka i Cicibele, sigurno najljepša skladana ljubavna balada podneblja, kojeg Smoje nije napuštao, u kojem je lijepo proživio, često i s dišpetom, slavio Badnjak zarad bakalara a Prvi maj zarad pjevanja, u kojem je bio i ostao ono što su u suštini svi satiričari i humoristi – dvorske lude režima za koju je ulogu trebalo i koju prikoviše uncu hrabrosti. Zacijelo sad negdje gore pjeva onu svoju "Borbenu Ponoćku", ponavlja svoje amblematske rečenice, pijucka i marendaje sa svima koji su prije njega partili. E tko zna, možda osniva nove humorističke podlistke i časopse, kao što je to za života učinio sa "Pometom", "Berekinom"…

Njemu izravno ne mogu, ali svima koji drže do njega mogu: čestitam vam 85. rođendan Miljenka Smoje, čovjeka s žurnalističkim krvotokom, koji baš i nije toliko pokojan koliko se misli. Uostalom, pa što da i jest, a govorka se da možda i nije – ne'š ti godina! U zajednici živih i umrlih to i nije tako mnogo!