Nisam primijetio da ljudi sele s Poluotoka!
Izjavio je to Zdravko Livaković na tribini o Budućnosti Poluotoka. Može mu se i oprostiti, jer je posljednje tri godine povremeni posjetitelj Poluotoka, najčešće u subotu ujutro, kada se Zadrani sjete povijesne jezgre. A gdje su dani zime, jeseni i proljeća kada taj divni prostor izgleda kao da ga je kuga poharala?
To vide samo stanovnici Poluotoka, koji možda i nisu napustili svoje domove, ali su se duboko u njih sakrili, jer je sve manje razloga da izlaze vani. Tko nam je ubio gradsku kavanu, snek na Kalelargi, restoran "Dalmaciju", pitala je Đurđica Andrović na istoj tribini. Tko je dozvolio gradnju trgovačkih centara, a tko useljenje banaka u srce Kalelarge?
Odgovor se nije čuo na istoj tribini, ali isti taj, koji je 10 godina sjedio u gradskoj vlasti, "vedrio i oblačio", imenom Zdravko Livaković, nudi budućnost Poluotoka. A ona, kaže državni tajnik razvoja Hrvatske, a ponajprije Zadra, leži u Gaženici. Kada se ono malo gužve u kolovozu preseli u novu luku, Zadar je osuđen na uspjeh, tvrdi Livaković. I nitko mu nije pljeskao, kao ni državnom tajniku turizma Zdenku Mičiću, koji uporno ističe kako nam nedostaju hoteli, osobito na Poluotoku. Takvih su se fraza naslušali, a stvarnost nije obećavajuća.
Da nisu hoteli, već kvalitetan život domicilnog stanovništva, ključ uspjeha koji privlači trendovski gradski turizam bila je prva izjava sociologinje Inge Koludrović koja je dobila pljesak životno zainteresiranih stanovnika Poluotoka na istoj tribini. Složili su se ljudi s Poluotoka da ne žele biti taoci turizma, da ne žele da im se dogodi sindrom dubrovačke jezgre.
Ma kakvi, tješi ih Livaković. Svi me pitaju za Zadar, kaže državni tajnik. Kada se izgradi Gaženica, svi će oni iz EU dolaziti na vikend u Zadar koji će bit grad ugodan za življenje, uvjerava ljude s Poluotoka. Postoji globalni jal prema Zadru, ustvrdio je državni, i to glavni, konzervator Miljenko Domijan i nabrojio što su sve konzervatori obnovili u bogatoj zadarskoj jezgri. A gdje su ljudi?
Ljudi s Poluotoka žale se i jecaju, znaju oni što im nedostaje za oživljavanje Poluotoka, ali što mogu. Ne mogu promijeniti trendove potrošačkog društva, ne mogu ljude izvući u šetnju Kalelargom, a kamoli rivom, osim one koji društvo nalaze u kućnim ljubimcima. A tek kada Poluotok postane pješačka zona, što obećavaju političari, tko će im onda dolaziti?