U uobičajenoj podjeli na organsko i anorgansko, na misaono i strojno, na emotivno i "ahumano" čovjek i stroj stoje na suprotstavljenim krajevima zamišljene humanocentrične ljestvice kreatura. Ipak, pitanje potencijala humanoidnosti stroja staro je vjerojatno koliko i stroj sam. Civilizacijski, ono je evolucija religijsko-mitoloških pretpostavki (i sumnji) humanoidnosti univerzuma u cjelini, izraženog u svim poznatim oblicima ljudskog vjerovanja. Suvremeni čovjek, a takvi su činili ne mnogobrojnu, doduše, publiku performansa Maria Županovića "Čovjek i njegov stoj" zacijelo voli živjeti u sigurnosti spoznaje o jasnoj razlikovnosti čovjeka od mašine – samog sebe od svojeg kompjutora, cd playera, perilice za rublje, automobila, fotoaparata, usisavača….ali, što ako?
Upravo iz ovog pitanja nastala su brojna djela vizualne i literarne umjetnosti u žanru znanstvene fantastike, od kojih je Kubrickova "Odiseja u svemiru 2001.2 možda tek najpoznatija točka reference kao dio "opće kulture" tog istog suvremenog čovjeka. Upravo pitanje "što ako" čini se, izlazi sve glasnije na površnu općeljudske perspektive odnosa prema tehnologiji. Tko, uostalom, može zanijekati instinktivne "suviše ljudske" reakcije na vanserijsko "ponašanje" nekog od strojeva s kojima kohabitira – printerom koji je "pojeo papir", cd playerom koji baš ovaj nosač zvuka "ne želi" reproducirati? Tko nikad nije šakom li nogom udario, ili makar podviknuo, u na neki stroj neka prvi baci kamen!
U svojem performansu u crkvi sv. Donata, uz zavidno bubnjarsko umijeće i estetske, ponekad ritualizirane, pokrete ruku, Županović nije ulazio u moralnu raspravu "zamjenjivanja čovjeka strojem", iako se i sam izbor naslova možda može smatrati autorovim stavom prema strahu od razvoja "strojne inteligencije". Naslov "Čovjek i njegov stoj", ne ostavlja prostora sumnji o tome "tko je gazda". Ipak, u naslovu posvojno izraženo razgraničenje jednog od drugog ima protutežu u govornom dijelu performansa u kojem je strojna moć prikazana audio efektom koji se kreće od tvrdog psihodeličnog techna od iritantnog elektroničkog zvuka lišenog glazbe uzimajući za intermezzo radni zvuk malog, korisnog, "poslušnog" usisavača.
Stroj, izgovara performer, ima veću moć da iritira. Realiziravši perfomans kao izvedbu sa sudjelovanjem publike, autor je tražio izgovaranje tvrdnji naglašene ljudskosti – potrebe za razumijevanjem, za strasti, za sigurnosti. Ono što je ostalo neponuđeno na pladnju scene je odgovor na pitaje premošćavanja ljudskosti i strojnosti. Treba li ga tražiti u simbiotskoj evoluciji što zagovaraju ne malobrojni autori SF-a koji se, sjetimo se samo Julesa Vernea, nerijetko pokažu istinskim vizionarima, ili u "techno narkoticima" koji um humanog konzumenta spajaju sa elektroničkim vibracijama ostavljeno je svakom gledatelju ponaosob. U međuvremenu, činjenicom ostaje svakodnevica sastavljena od braka čovjeka i stroja, interesna veza koja ponekad prelazi u opsesivnu, gotovo ljubavničku ovisnost s čovjekove strane i "pasivan pristanak" s one strojne. Ili barem tako mi mislimo. Jer što ako je usisavač jaje koje se sprema biti iskljucano, vodozemac koji samo što nije ispuzao? Što ako Županivćeva tvrdnja s početka izvedbe, prema kojoj kazalište ostaje kazalištem ako je izvođač stroj, ali ne i ako su u publici samo strojevi ima biti redefinirana?
