Košarkaš "Zagreba" Krunoslav Simon obolio je od mononukleoze. Mario Ančić još se nije vratio na teniske terene nakon istovjetne dijagnoze s početka godine. Zdravstveni problemi, na kraće ili dulje razdoblje, udaljili su od sportskih borilišta Niku Fleiss, Tamaru Boroš, Ivana Klasnića, Janicu Kostelić, Blanku Vlašić…Sjetite se samo pustih operativnih zahvata kojima je bio podvrgnut Ivica Kostelić, problema s križnim ligamentima braće Hrvoja i Ivana Perinčića ili s leđima Emilija Kovačića.
– Ne mogu više, raspadam se, zavapio je opraštajući se od nogometa Dado Pršo. Za koga, za koji sveti cilj ovi mladi ljudi iscrpljuju sebe, uništavaju svoje zdravlje, igraju se svojim i sudbinama svojih bližnjih? Novac? Nije li to ono što se u Lijepoj našoj stavlja u kuvertu ne bi li se, kad zdravlje zašteka, dodvorilo ljudima u bijeloj kuti. Imati ambicije, težiti vrhunskom rezultatu je jedno, poigravati se s granicama mogućeg nešto sasvim drugo. Kakvu to poruku šaljemo djeci, budućim nositeljima olimpijskih odličja? Mladi sportaši su poput plastelina, lako ih je razvlačiti i gnječiti. Čine im to roditelji, treneri, sportski djelatnici, menadžeri, navijači…Za posljedice se ne pita. Sve do jednom.
Janica i Dado svojim su odlukama razočarali naciju i vjerojatno izbjegli invalidska kolica. Neka njihov silazak sa sportske scene bude upozorenje onima koji dolaze. Vratimo se onoj staroj – u zdravom tijelu zdravi duh.
