Treća knjiga o Tomislavu Marjanu Bilosniću

Književnik i kritičar Fabijan Lovrić, dopredsjednik DHK Herceg-Bosne, autor je novoizišle knjige Vitez zlatnog runa, prikaza i recenzije djela Tomislava Marijana Bilosnića. Poslije knjige dr. Igora Šipića (Život na sudbini vulkana) i Davora Šalata (U Tigrovoj kući), ovo je treća knjiga o Bilosnićevu djelu tiskana ove jubilarne godine u kojoj ovaj autor slavi 45. godišnjicu svoga umjetničkog djelovanja. Knjiga je tiskana u izdanju Udruge 3000 godina Za dar iz Zadra.
Fabijan Lovrić na više od dvjesto knjiških stranica razmatra književno, publicističko, slikarsko i fotografsko djelo Tomislava Marijana Bilosnića, prateći gotovo furioznu umjetničku produkciju ovog autora u prvom desetljeću ovoga stoljeća, tvrdeći kako je Bilosnić umjetnik kojoj poput pikara izmiče konačnoj ocjeni.
«Koliko god o njemu pisao, Tomislav Marijan Bilosnić uvijek izmiče krajnjoj ocjeni. Već je ranije uočeno kako TMB svakom novom knjigom i izložbom, pa i bilo čim drugim što radi, pokušava riješiti uvijek novi i tematski i formalni problem, neprestance se preobražavajući, a da bi uvijek ostao isti, jedinstven i originalan. Davor Šalat će ga nazvati «pjesnikom koji se umnaža unutar sebe», a Igor Šipić osobom čija «vizija života zrači duhovnom slobodom». Sličnih ocjena bilo je i ranije, kroz cijeli Bilosnićev život. Zlatko Tomičić ga naziva «pravim otkrivačem naše prošlosti», Sanja Knežević «Prometejevim svjetlom u Kotarima», a poznati albanski pjesnik Xhevahir Spahiu «kraljem haiku», neki ga uspoređuju sa Zoranićem, Ive Šimat Banov kaže kako kod Bilosnića nema «ništa bez strasti i ‘ludosti’«, Igor Mandić čovjekom koji «drastično ogoljava vlastitu dušu», itd. Pišući o Bilosniću meni se nameće usporedba s Don Quijotom, koji je bez svoje vjerne sjenke i stalnog pratitelja Sancha Panze. Bilosnić je sam. On želi biti sam, u svojoj usamljenosti biti dostatan i sebi i drugima u onolikoj mjeri u kojoj se podudaraju interesi slobode.» – piše Lovrić u predgovoru svojih prikaza i recenzija djela TMB-ea.
Obrazlažući Bilosnićevu umjetnička rapsodiju čija je strast očito u zenitu, ako je suditi po njegovim djelima zadnjih desetljeća, tvrdeći da upravo kada se priviknemo na jedno umjetničko uzbuđenje potaknuto djelom ovog autora, već slijedi njegovo novo djelo, novo iznenađenje i uzbuđenje, Lovrić tvrdi kako bi «za sve ovo Bilosnić u nekom drugom vremenu, nekim drugim prilikama i okolnostima, ali i nekim drugim prostorima, van ovog našega zavidnog i himbenog okružja, zasigurno dobio kakvo laskavo viteško odličje, Vitez zlatnoga runa», pa tako i naslovljava knjigu svojih ogleda.
Bilosnić kao čovjek čije ime privlači pozornost i brojem objavljenih knjiga i širinom umjetničke preokupacije, ali i svojom biografijom u užem smislu riječi, koju je Tonko Maroević usporedio s biografijama američkih pisaca, tako je ove godine privukao pažnju i trojice vrsnih, iako međusobno potpuno različitih, književnih kritičara koji su svoja kritičarska djela posvetili ovom najplodnijem hrvatskom autoru..
Lovrić će konačno zaključiti: «da se uspjeh ovog umjetnika ne bi shvatio kao milost okoline, Bilosnića život nije mazio, borio se lavlje i prihvaćao različite i oprečne poslove, od manualnog radnika do direktora i urednika, koje ili nije htio ili nije mogao obići, ili je želio pokazati kako može biti uspješan radnik i uspješan intelektualac. Zasigurno, na površini ga je održala eruptivna energija, emocionalna uskovitlanost i blistava inteligencija, jer kako drukčije proći kroz tolika životna mrvljenja a sam ne biti smrvljen, a uza sve to još i stvoriti istinski osebujnu, raznovrsnu, dinamičnu i bogatu umjetničku i životnu biografiju? Tajna je to koju mnogi nikada neće dokučiti, ali, prepoznati je mogu oni koji su prošli sličan put: od blata do zlata, jer tako mora biti (TMB)!»