“Operacija Jaguar – oslobađanje brda Križ”, knjiga umirovljenog pukovnika Hrvatske vojske Ivana Vitanovića, koja je prije tri, četiri tjedna izašla iz tiska, izazvala je reagiranje Vinka Šimunića Bubnja, u to vrijeme zapovjednika bibinjske satnije koja je bila u sastavu 159. brigade.
Podsjećajući na petomjesečne pripreme i pet dana i noći tijekom osvajanja strateške točke Križ, Bubanj je iznio svoje viđenje započevši, kaže, svojim prvim grijehom.
– Nezdrava klima započela je 19. prosinca 1991. godine kad je satnija, na čelu sa mnom, uspješno izvela akciju izvlačenja veće količine eksploziva iz Zadrankine barutane ispod brda Križ. Zamolio sam Omera Mičića da mi čuva sjevernu stranu. Uništili su jedno borbeno oklopno vozilo i kamion, kao i dvije autocisterne. To je bio prvi prekid komunikacije neprijatelja prema Križu. Vitanović je kod Tuličića prisvajao te zasluge, što sam prekinuo i to je moj prvi grijeh, tvrdi 63-godišnji Bubanj.
Žrtve za činove?
– Odmah potom neprijatelj je upotrijebio svoju drugu komunikaciju Babindub – Svrdla – Petrina – Križ koja je prekinuta polovinom mjeseca siječnja 1992. Zatim su koristili komunikaciju Babindub – Iglića Stan – Iglića Brig – Potok – Križ, koja je prekinuta početkom veljače 1992. U pomoć im stiže inženjerijska satnija 9. Kninskog korpusa koja osigurava četvrtu prometnicu i vezu Babindub – Staro – Dumoštak – Potok – Križ, s po dva reda mješovitih minskih polja dominiravši pritom i prostor Križ – Babindub te civilnu zračnu pistu. Nizom akcija koje smo izveli stvorili su se uvjeti za planiranje akcije većih razmjera što, naravno, nismo mogli sami učiniti. Negdje u travnju Vitanović je zatražio da ga povedemo do Križa da vidi gdje smo to mi, što smo Vlado Fuzul i ja učinili. Drugi put ga je zajedno s dva momka odveo Vlado. Iako je bio školovani vojnik i iako je vidio situaciju iz blizine, predložio je da idemo preko dva reda mina i bodljikave žice do uporišta s teškim i lakim naoružanjem, uporišta s jednim ojačanim vodom koje ima konstantnu podršku Zrakoplovne baze. Tako nešto nisam mogao prihvatiti i na taj način žrtvovati 50-60 ljudi. Frontalno napasti Križ, osim gubitka velikog broja života, ništa ne bismo ostvarili. Ispada da su nekomu bile potrebne žrtve, žrtve za činove, govori Bubanj ističući kako se ista stvar dogodila i prije, na Novu godinu.
U bunkeru ih bilo 50
Podsjetio je i na akciju Gusjenica kad je sa svojim ljudima neutralizirao potporu s Križa. Kao ilustraciju je naveo da je njegov čovjek po 14 sati sjedio na boru promatračnici, ispred kojeg je na 30-ak metara udaljenosti bio PAM.
– Nekima je očito bilo draže da je Bibinje postane Ravno, kao što je govorio srpski ratni zločinac Ratko Mladić, uvjeren je Bubanj.
– Ispitujući jednog neprijateljskog vojnika, koji nam se predao, Darka Nanića kojeg sam osobno poznavao, znao sam da ih je u bunkeru na Križu 50-ak. Nakon pola sata ispitivanja stigli su Frane Šarić, Vitanović i Dilber. Rekao sam im da su, osim nekolicine ekstremista svi drugi spremni na dogovor i predaju. Iste je noći Vitanović javio da je Križ slobodan, tvrdi Bubanj.
– Pozvan sam u Sukošan, u Zapovjednišvo, gdje mi je Frane Šarić pred svima poklonio škorpion. Ugledavši Omera Mičića rekao sam ‘Omere uzmi, zaslužio si za prije i sada’, kazao je.
Dolaskom na Križ zatekli smo hrvatskog vojnika Pavla Keru koji je nakon objave o oslobađanju poveo grupu Dilberovih momaka. To je onaj isti komu možemo zahvaliti što se svaki dan čula zvona u podne s Dračevca.
Bibinjska satnija je, kaže, šest mjeseci kontrolirala i vršila potpuni nadzor nad neprijateljskim uporištem Križ.
U knjizi koja zaista lijepo izgleda, tvrdi Bubanj, preko mene se omalovažavaju svi hrabri ljudi koje sam vodio, pa i oni vojnici koji su bili na odmoru u vrijeme akcije.
– Akciju se prikazuje pomoću bujne mašte i egoizma. Kao da se ništa nije događalo, osim onog užeg kruga ljudi oko Vitanovića. Svi dogovori su zloupotrebljeni i prikazani kao ‘ja’ i ‘ja’, bez onog ‘mi’ ili ‘oni’, tvrdi Bubanj.
