Priznanje ministra branitelja Predraga Freda Matića da je davanjem mirovina braniteljima s dijagnozom PTSP-a hrvatska država zapravo upropastila te ljude, otvorilo je staro pitanje o pogrešnom odnosu društva prema braniteljima s PTSP-om.
“Posljedice te odluke trpimo i u drugoj generaciji. Kako će roditelj koji nema dana radnog staža svoje dijete učiti o radnim navikama? On ujutro ostaje, ide u kafić, u kladionicu, navečer se vraća kući. Veliki dio umirovljenih branitelja tako provodi dane”, pojasnio je ministar svoj stav o lošim posljedicama umirovljenja branitelja s PTSP-om. Valja istaknuti da je prva velika greška prema braniteljima s PTSP-om počinjena već za vrijeme rata, mnogo ranije od prvih odluka o umirovljenjima.
Naime, kada su se nakon povratka s bojišta počeli događati prvi destruktivni i autodestruktivni ispadi hrvatskih branitelja, i kada su prvi hrvatski psiholozi i psihijatri počeli upozoravati da se radi o simptomima PTSP-a i da država treba što prije osmisliti način da se te ljude uključi u sustav liječenja, iz vrhova tadašnje politike stigla je službena ocjena da hrvatski vojnik ne može oboljeti od PTSP-a jer vodi pravedan obrambeni rat.
Katastrofalne posljedice
Danas znamo da je ta ocjena izazvala katastrofalne posljedice za hrvatsko društvo. Jednostavno, nesumnjiva pravednost obrambenog rata nije ni u kakvoj relaciji s pojavom PTSP-a, jer ta bolest nije povezana s moralom, nego s traumatičnim ratnim prizorima i događajima kojima su oboljeli bili izloženi: ako si vidio smrt suborca, imat ćeš jednake psihičke posljedice neovisno o tome jesi li se branio ili si napadao. Ova je tragična procjena utjecala na to da je hrvatska država masovnu pojavu PTSP-a kod branitelja nakon rata dočekala potpuno nespremna.
A onda je počinjena i druga kardinalna greška: umjesto da se tim ljudima, u skladu s njihovim mogućnostima i sposobnostima, omogući da rade neki civilni posao koji će ih – uz kontinuiranu psihoterapeutsku podršku – dovoljno zaokupiti da ne misle stalno na tragedije, užase i tjeskobu koje su proživjeli, država im je oduzimanjem radne sposobnosti i dodjelom mirovina napravila “medvjeđu uslugu”: odjednom su ti ljudi imali previše slobodnog vremena za uzgajanje vlastite ratne tjeskobe i dovoljno novca da tu tjeskobu očajnički krote nezdravim sredstvima koja samo pogoršavaju PTSP – alkoholom, drogama, odlascima u kladionicu…
– Nužno je bilo stvoriti, pa i izmisliti neke poslove za te ljude, kao što se oni sada sami organiziraju kroz zadrugarstvo – kaže psihologinja dr. Mirjana Nazor, te dodaje: – Taj novac za njihove mirovine trebalo je usmjeriti na otvaranje radnih mjesta za te ljude. Poslati mladog čovjeka u mirovinu je zločin. Potpuno se slažem s ministrom: svima je jasno kakvu poruku dobivaju ta djeca kad gledaju očeve kako se cijeli dan premještaju iz kafića u kladionicu i obratno. To se nije smjelo dogoditi – drži dr. Nazor.
Uključivanje u normalu
Moramo reći da su i u svjetskim razmjerima znanstvene spoznaje o PTSP-u kod vojnika relativno novijeg datuma: o tome se ozbiljnije počelo pisati i istraživati tek kad su američki stručnjaci za mentalno zdravlje uočili promijenjeno ponašanje kod velikog broja povratnika iz Korejskog i Vijetnamskog rata. Stoga je upravo Amerika, uz Izrael, danas najviše i odmakla u prihvatu i tretmanu vojnika s PTSP-om.
Tako američki vojnici prije odlaska na bojište prolaze detaljne liječničke preglede, kao i nakon povratka u domovinu, a liječnici uspoređuju njihovo fizičko i psihičko zdravlje prije i poslije rata. Paralelno s time, povratnike se nastoji što više uključiti u normalan civilni život: ako se nisu u stanju vratiti na prethodni posao, država im poticanjem hobija ili prekvalifikacijama nastoji omogućiti kompletnu rehabilitaciju, koja uključuje i neku formu radnog statusa.
