Desetak dana nakon što su nedaleko od Karlovca pronađeni posmrtni ostaci mlade Drnišanke Antonije Bilić za čije je ubojstvo pred šibenskim Županijskim sudom na 40 godina zatvora nepravomoćno osuđen Dragan Paravinja i to prije nego je tijelo pronađeno, našoj redakciji obratila se Dolores Filipović, 18-godišnjakinja iz Dragalića, koja ni danas ne zna gdje je završilo tijelo njezine majke Ljubice Filipović Sorić. Za razliku od šibenskog slučaja, presuda ubojici njezine majke, Zoranu Soriću, pravomoćna je. Temeljem priznanja njezin je očuh osuđen na deset godina zatvora, a tijelo za koje se pretpostavlja da je završilo na gradskom deponiju ni do danas nije pronađeno.
Struka jedno, pravda drugo
– Što mogu učiniti? Može li se ikako ponovno pokrenuti potraga? Antoniju su našli, a moje mame još nema. Znam da mi ju nitko više ne može vratiti, ali želim je barem dostojno čovjeku sahraniti – molećljivo je upitala mlada djevojka. Odgovor koji smo od policije dobili glasio je otprilike kako se osoba smatra nestalom 50 godina od dana prijave nestanka te da policija radi sve što je u njihovoj moći, a slično glasi i odgovor sa suda koji je svoje presudio.
Što “struka” kaže o ovakvim i sličnim slučajevima doznali smo u razgovoru s mr. sc. Šimom Pavlovićam, poznatim zadarskim odvjetnikom koji o ovoj problematici govori i u svojoj najnovijoj knjizi “Kazneni zakon”.
– U kaznenom pravu i postupcima za različita kaznena djela, od onih odioznih, brutalnih načina počinjenja pa do banalnih, suci se suočavaju sa scilama i haribdama. Najteže je odlučiti, presuditi, a da ne pogriješiš, naneseš nepravdu optuženiku ili obitelji žrtve – kaže Pavlović oprezno se osvrćući na konkretne slučajeve kojima smo nedavno svjedočili.
– Zadarski slučaj je u rujnu ove godine pravomoćno okončan, dok šibenski još traje, pa nije trenutak da se o njemu raspravlja. Ono što ih čini sličnima je to da u trenutku donošenja prvostupanjske presude nisu pronađene ubijene osobe. U oba slučaja sudovi su na temelju raspoloživih dokaza utvrdili bitne činjenice i okolnosti za donošenje osuđujuće presude. U ovakvim situacijama sud mora provesti sve relevantne dokaze i minuciozno cijeniti njihovu vjerodostojnost i potom ocijeniti značenje utvrđenih činjenica iz kojih mora na siguran i nedvojben način slijediti zaključak o tome tko je počinitelj i koje je kazneno djelo počinjeno – pojašnjava Pavlović ističući kako formalni (verbalni) dokazi, među kojima na prvom mjestu iskaz optužene osobe, zatim svjedoka i odgovarajućeg vještaka primjerice kriminalističke balistike, sudske medicine i sudske psihijatrije, ne smiju biti kontradiktorni, nepotpuni ili manjkavi. Pavlović napominje kako optuženik sam bira način obrane, ali da stoga iskazi ostalih osoba trebaju biti jasni i određeni.
Obnova postupka iznimno moguća
– Sud presuđuje temeljem personalnih ili verbalnih i materijalnih dokaza, kao što su tragovi, rezultat DNA analize i ostali dokazi koji moraju biti kompatibilni i zajedno upućivati na siguran zaključak o počinjenju kaznenog djela i njegovu počinitelju – kaže Pavlović dodajući kako su u šibenskom predmetu nakon izricanja sudske presude pronađeni ostaci djevojke, čime se na određeni način učvrstilo sudski zaključak da je upravo optuženik počinitelj teškog ubojstva.
– Opravdano se pitamo može li Vrhovni sud kad odlučuje o žalbi optuženika tu činjenicu imati u vidu? Do ukidanja presude može doći samo ako se ispune pretpostavke iz Zakona o kaznenom postupku – da je ostvarena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ili je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno – zaključio je Pavlović napominjući kako je obnova kaznenog postupka moguća tek po pravomoćnosti presude.
